Anastas Bocarić

ANASTAS BOCARIĆ (1864-1944) prvi akademski obrazovani umjetnik u Crnoj Gori koji je pored izuzetnog slikarstva odlično poznavao kaligrafiju, primijenjenu umjetnost a sa uspjehom se bavio fotografijom i skulpturom.

Anastas Bocarić

Anastas Bocarić je rođen 1. januara 1864. godine u Budvi u trgovačkoj porodici grčkog etničkog porijekla.
Njegova rano ispoljena naklonost prema slikarstvu i neobuzdan avanturistički duh, učiniće da već sa četrnaest godina napusti porodično okrilje.

Od samih početaka Anastas je pokazivao nemiran kosmpolitski duh koji je uticao da često mijenja mjesto boravka. Njegovo stvaralaštvo je veliko, a osim slikarstva uspješno se bavio skulpturom, primijenjenom umjetnošću, kaligrafijom, fotografijom... 

Malo je bilo umjetnika onog vremena koji su tako često putovali i boravili, poput njega, u različitim sredinama. Od rodne Budve preko Atine, gdje je završio slikarsku Akademiju, put ga je vodio na Cetinje za dvorskog slikara kralja Nikole, zatim Mostara, Sarajeva, Zagreba, Beograda, Carigrada, Kaira, Soluna, Skoplja, Subotice, Novog Sada do Perasta gdje je umro 17. aprila 1944. godine.

Slikarstvo najprije uči u Solunu, a potom završava Umjetničku akademiju u Atini. Prije odlaska na studije 1883. godine, u devetnaestoj godini života uradio je, po nalogu dvora, portret knjaginje Zorke. U arhivskom fondu Uprave dvora (fasc. 3, broj 1689) sačuvano je pismo od 12. oktobra 1883. godine, u kome Bocarić, zbog odlaska na školovanje, moli ađutanta knjaza — nasljednika Danila, Mihaila — Maša Popovića da mu knjaz Nikola isplati honorar za naslikani portret, ostavljajući „dobroj volji knjaza” da odredi vrijednost slike i visinu honorara. Molba je pozitivno riješena i Bocariću je isplaćeno pet napoleona.

Novosadski list Zastava izvještava da je Bocarić na cetinjskom dvoru boravio oko dva mjeseca i da je za to vrijeme naslikao portrete knjaginja Zorke, Milice i knjaževića Mirka. Ovi portreti nijesu sačuvani. Pripisuje mu se nesignirani portret knjaževića Petra koji se čuva u Narodnom muzeju Crne Gore.

Portret Joša Ivaniševića

Po završetku studija u Atini, Anastas boravi u Budvi, a zatim u raznim sredinama: Zadru, Zagrebu, Mostaru i Sarajevu. 
Mnogo utiče na svog dvanaest godina mlađeg brata Špira, koji se s izraženim predispozicijama takođe opredjeljuje za slikarstvo. Zajedno će uraditi brojne portrete i slike sa religioznom tematikom. U Budvi Bocarić puno slika portrete svojih prijatelja i sugrađana — Antice Miković, Đura Zenovića, episkopa Kirila Mitrovića i mnogih drugih.

Ubrzo odlazi u Zadar, gdje se 1891. godine ženi sa Anom Tofolo.
Boravak Bocarića u Mostaru i Sarajevu krajem XIX vijeka, kada u Bosni i Hercegovini nije bilo školovanih slikara, ima izuzetan značaj. On, i malo kasnije brat mu Špiro, bili su prvi slikari u ovoj sredini i imali su u njoj pionirsku ulogu u razvoju moderne bosansko hercegovačke umjetnosti. 
Tada je o Anastasovom radu zabilježeno sljedeće: 
„Ikonostase, slike pojedinih lica i sve drugo divno i jeftino radi ovaj mladi slikar.” 

U julu mjesecu 1896. Anastas u Mostaru izlaže svoje portrete u knjižari Radovića koja je bila prva i jedina umjetnička izložba u Hercegovini sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Starac

Nemirnog duha, željan promjena mjesta boravka, Anastas odlazi u Carigrad, dok Špiro ostaje u Bosni, uspješno nastavljajući karijeru. 

Radi mnogobrojne portrete i biste a 1905. postaje autor državnog grba Etiopije za cara Menelika II. 
Vrijedan pažnje je, svakako, i njegov angažman na izradi grba Etiopije. U Carigradu, gdje na dvoru sultana Amidaradi radi na bisti Šeker Ahmed-paše, posjetila ga je etiopska misija sa predlogom da za cara Menelika II izradi grb i ikone za ikonostas u Adis Abebi što je Bocarić prihvatio. Tom prilikom želja da posjeti Etiopiju, po riječima kćerke Marije, nije mu se ostvarila iz porodičnih razloga, a porodica odlazi u Kairo. Grb Etiopije, realizovan 1905. godine, bio je u zvaničnoj upotrebi sve do svrgnuća sa vlasti carske porodice Hajla Selasija 1974. godine.

„Centralno mjesto na grbu zauzima carski presto i čuveni pitomi lavovi cara Menelika… Bocarić je jednu kopiju grba često držao pored sebe tako da je u onu mučnu jesen kada su Etiopiju napale italijanske trupe uzeo skicu u ruke i zapisao u njenom uglu ‘1935-19...’“. Pored toga skicu je dopunio lobanjama osvajačkih glava. Pred smrt u maloj kamenoj kući u Perastu, uzeo je kičicu i dodao riječi „za pravdu“.

Sačuvani su skica kao i model u drvetu koji se nalaze u fondu Umjetničkog muzeja na Cetinju. O divljenju i zahvalnosti za urađeni posao svjedoči pismo koje je izaslanik cara Menelika II predao Bocariću u Carigradu 1905. godine.

Grb Etiopije od 1905. do 1974.

Anastas je od 1900. do 1905. bio direktor škole u Carigradu, što mu je pružilo mogućnost da stupi u kontakt sa visokim turskim ličnostima.
Ne namjeravajući da duže ostane, obraća se 19. avgusta 1904. godine molbom knjaževskom Ministarstvu prosvjete na Cetinju, povodom objavljenog oglasa u „Glasu Crnogorca” nudeći se za nastavnika crtanja i lijepog pisanja u Gimnaziji na Cetinju. 

„Ko se tamo blizu, kao ja, rodio, na toga svakad Lovćen ima najjaču privlačnu moć. Te pošto je ovde ukinuta srpska Gimnazija i ja sam pozvat u Srbiju da primim dužnost — radije bih na Cetinje došao i zbog toga, što bih bio bliže svojih i, što biše na Cetinju moja djeca mogla nastaviti ono što su i u ovd. ruskoj školi učili.”  (Arhiv fonda Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Knjaževine Crne Gore; fasc. 24, broj 1163)

Odgovor Ministarstva nije sačuvan, ali je nesumnjivo bio negativan, jer Bocarić nije primljen. 

Anastas Bocarić u Egiptu 1903.

Kako postaje politički nepodobna ličnost, mladoturci zatvaraju škole, dok ga turske vlasti progone zbog nacionalnog rada. 
Poslije napuštanja Carigrada, u zavičaju zapostavljen, bezmalo zaboravljen, slikar 1906. razočaran mijenja sredinu; stiže u Skoplje gdje nastavlja sa svojim pedagoškim radom do 1909. godine, a potom boravi u Solunu gdje vodi školu za balkanske umjetnosti. 

U Grčkoj je bio do 1911. kada odlazi u Novi Sad i dobija mjesto profesora u ženskoj školi do 1932. godine. U međuvremenu kratko boravi u Zadru, Zagrebu, Mostaru, Sarajevu, Beogradu. 

Enigmatično je da se radoznalac i putnik, poslije Prvog svjetskog rata zadržao u Novom Sadu deceniju i po — period koji predstavlja posebno poglavlje u Bocarićevom životu i radu. Skoncentrisan primarno na portretno slikarstvo poziraju mu brojni sugrađani i poznate ličnosti. Slika i istorijske kompozicije. Jedna od njih je inspirisana Prvim svjetskim ratom, monumentalnih je dimenzija (7,5 x 2,5 m) izlagana u Subotici 1925. godine. 

Bocarić je u to vrijeme učestvovao na izložbama sa savremenicima, velikim srpskim slikarima Pajom Jovanovićem, Đorđem Krstićem i Markom Muratom. Zanimljivo je istaći da je jedno vrijeme u svom ateljeu organizovao privatnu školu crtanja u kojoj je radio i slikar Dragutin Inkiostri Medenjak.

Autoportret

Konačno, 1932. godine osjećajući veliku i bolnu nostalgiju za zavičajem stiže u Perast, nalazeći u ovom drijevnom i pitoresknom gradu smiraj do kraja života.

Portreti nastali u ovom periodu su po kvalitetu raznoliki, a interesantno je to što mnogi sadrže biografske natpise kao portret „Iva Visina“ u vlasništvu Župne crkve iz Prčanja i portret „Jeromonaha Makarija Radonjića“ iz 1943. godine u vlasništvu pravoslavne crkve u Kotoru.

Te godine je prvi i poslednji put za života izlagao u Crnoj Gori, u Kotoru u organizaciji Narodnog univerziteta Boke Kotorske (Izložba bokeljskih starina i umjetnina).

Umro je 1944. godine u Perastu, gdje je sahranjen, a 1947. njegovi posmrtni ostaci preneseni su na gradsko groblje u Budvi.

Maketa spomenika Njegošu

U korespondenciji sa prijateljima i zvaničnicima Bocarić je naglašavao da je i vajar. Ostalo je poznato samo malo njegovih skulptura. Među njima je portret kralja Nikole izveden u bronzi, rijetki skulpturalni prikaz njegovog lika, i uz djelo Marka Brežanina, jedno od prvih umjetnina crnogorske skulpture XX vijeka. Zanimljiv je njegov rad iz oblasti skulpture, od kojih je sačuvan mali broj, jer mnoge idejne skice i makete nisu ugledale svjetlost dana i nisu realizovane. Jedini sačuvani skulptorski rad je poprsje kralja Nikole, rađen u cetinjskom periodu i datira iz 1899. 

Za ovu godinu vezuje se još jedan Anastasov rad koji nije realizovan, ali je sačuvana fotografija i objašnjenje koje govori o umjetnikovoj zamisli. Radi se o projektu spomenika crnogorskom vladici i pjesniku Njegošu.

"Na uzvišenom arhitektonskom podnožju, jezdi na konju vladika u crnogorskoj nošnji. Lijevom rukom pridržava uzde a u desnoj mu je nešto nalik na pero - simbol grandiozne duhovnosti ovog crnogorskog vladara - filozofa".

 
Bocarić je učestvovao i na konkursu za izradu spomenika svome sugrađaninu književniku Stefanu Mitrovu Ljubiši u julu 1933. godine, ali taj posao mu nije povjeren.

Da je u pitanju bila svestrana ličnost, govore i podaci da je odlično poznavao kaligrafiju, primijenjenu umjetnost a sa uspjehom se bavio i fotografijom.
Slikarski opus Bocarića samo je djelimično poznat. Boraveći u različitim sredinama ostavljao je slike i naručene i urađene za svoju dušu. Tako je ostao poznat samo mali dio od veoma obimnog i značajnog stvaralaštva ovog velikog crnogorskog slikara. 

Ipak, šezdeset dragocjenih djela od šezdeset i pet koja su u Narodnom muzeju Crne Gore, zavještala je kao legat Cetinju 1964. godine slikareva kćerka Marija - Mara, tetka Anastasove unuke slikarke Milice Bužan — Bocarić (jedina njegova nasljednica) koja je 2001. godine s oduševljenjem došla iz Rima, gdje živi, u Crnu Goru i prisustvovala u Perastu otvaranju omaž izložbe njenog đeda.

Ova djela nesporno predstavljaju dragocjen umjetnički segment budućim generacijama u sveobuhvatnijem istraživanju njegovog obimnog opusa u Crnoj Gori, ali i van njenih granica.

Izvor: Istorija crnogorske umjetnosti, Memento-Crnogorska moderna umjetnost - Nikola Vujošević, Zlatni ramovi braće Bocarić - Dragana Ivanović, ANASTAS BOCARIĆ - Snežana Ivović