U eri hiperprodukcije, algoritama i pažnje koja traje svega nekoliko sekundi, rijetki su projekti koji imaju hrabrosti da uspore, ogole formu i stave glazbu u prvi plan. „Sfera zvuka“ i Sounday Live upravo su takav iskorak – svjesno udaljavanje od spektakla i povratak onome što je u muzici najvažnije: emocije, prisutnost i istini trenutka.

Iza ovog koncepta stoji Andrea Milić, autorka i producentkinja koja je prepoznala prazninu na domaćoj sceni i odlučila da je ispuni na svoj način – intimno, dosljedno i autentično. Kroz razgovor otkrivamo kako je nastala ideja, što znači graditi projekt van postavljenih okvira i zašto je ponekad najhrabrija odluka upravo – ostati jednostavan.

Tiny Desk, KEXP, Sofar Sounds – formati koji godinama postavljaju globalne standarde za autentičan živi nastup. Šta je bio onaj trenutak kada ste rekli: „Crna Gora treba nešto ovakvo i ja to mogu da napravim“?

Upravo je Sofar Sounds bio polazna ideja za nastanak projekta – razmišljala sam da se Balkan priključi kao njihov ogranak, s obzirom na to koliko su prisutni širom svijeta. Međutim, nakon duže komunikacije dobila sam odbijenicu.
To je bio prelomni trenutak, kada sam shvatila da znam šta je potrebno da se ovakav projekat pokrene, da imam ideju i alate za to. Muzika je oduvijek bila moje primarno interesovanje, a kroz poznanstva s ljudima iz struke vrlo brzo se okupila ekipa koja je prepoznala priču i dala joj ozbiljan oblik.

Ime „Sfera zvuka“ nosi u sebi cijeli jedan filozofski stav prema muzici. Odakle dolazi taj naziv i šta on za vas lično znači?

Naziv „Sfera zvuka“ došao je iz same ideje – sfera kao prostor, oblast i fokus. Djelovao mi je jednostavno i konkretno, a opet dovoljno otvoreno da nosi sve ono što sam željela da projekat bude.
„Zvuk“ tu dolazi kao suština, ali i kao osjećaj – nešto što ostaje i što oblikuje doživljaj. Na neki način, to je i cilj cijelog projekta: da ljudi kroz emisiju osjete taj prostor i dožive ga baš onako kako sam ga ja zamislila.

Je li bilo trenutaka kada ste sumnjali u projekat – i šta vas je zadržalo da ne odustanete?

Iskreno, nisam sumnjala u realizaciju, jer sam od početka vjerovala svojoj intuiciji. Uopšte ne vjerujem u slučajnosti i mislim da nije slučajno što su se baš ti sjajni ljudi okupili oko ove ideje.
Bilo je momenata kada nisam znala kako ću stvoriti sve uslove, ali su me vodili unutrašnji osjećaj i energija, kao i povjerenje ljudi s kojima radim. To mi je bilo dovoljno da nastavimo dalje i da njegujemo taj put.

Svjesno ste birali jednostavnost – bez pretjerane produkcije, vizuelnih trikova, scenografije. U eri kada se sve gura prema spektaklu, koliko je teško braniti taj minimalistički pristup pred producentima, televizijom i muzičarima?

Istina, danas sve vrlo brzo sklizne u spektakl i vizuelni višak. Od početka mi je bilo jasno da ćemo, ako krenemo tim putem, izgubiti ono što je suština.
Minimalizam nije bio estetska odluka, nego suštinska – da se čuje muzika i da se izvođači prikažu kroz što direktniji i iskreniji izraz.
Zanimljivo je da su muzičari to vrlo brzo prihvatili. Zapravo, ovakav ambijent im je mnogo prirodniji za izražavanje. Zadatak naše produkcije je da to prepozna i zabilježi, da uhvati emociju koja im je svojstvena, bez nametanja bilo čega sa strane.

Interesantna je „Sounday Live“ plejlista na kraju emisije. Zašto vam je toliko važno da muzičari sami preporučuju druge izvođače?

Plejlistu sam uvela kao poveznicu za naš YouTube kanal, a takođe mi je bilo važno da se taj krug širi organski, kroz preporuke koje dolaze iz same scene, a ne samo iz moje selekcije. To daje projektu neku vrstu autentičnosti i kontinuiteta.

Emisija afirmiše i afirmisane i neafirmisane autore pod istim uslovima. U praksi – kako izgleda ta ravnoteža i je li ikad bilo napetosti između ta dva „svijeta“?

U praksi to znači da svi imaju isti prostor, isti kvalitet snimanja i isti pristup. Zapravo se vrlo brzo pokaže da publika reaguje na kvalitet, a ne na to da li je neko već afirmisan ili ne. Do sada nije bilo tenzija – više je bilo lijepo vidjeti kako se ti „svjetovi“ prirodno spoje.

Crnogorska i regionalna autorska muzika često ostaju u slijepoj zoni mainstream medija. Koliko Sounday Live mijenja tu situaciju?

Ne mislim da jedan projekat može promijeniti cijelu sliku, ali može napraviti pomak.
Ako makar dio publike kroz Sounday Live otkrije nekog izvođača i muziku koja im prija, to je već uspjeh. Meni je važno da postoji kontinuitet i da se stvara prostor za takvu muziku. Polazeći od svega što smo do sada emitovali, količine kvalitetne muzike i rada koji stoji iza nje, bila bi velika šteta da to nije zabilježeno.

Koji nastup vas je do sada iznenadio – u pozitivnom smislu, da ste sjedjeli iza kamere i pomislili: „Ovo niko nije čuo, a moralo je biti čuto“?

Svi autori koje smo do sada ugostili došli su iz tog prvog osjećaja da zaslužuju širu publiku. Upravo zato je serijal zamišljen s većim brojem epizoda nego što je uobičajeno, jer imamo mnogo kvalitetnih muzičara, a i dalje nedovoljno prostora u medijima za njih. Dio toga svjesno ostavljamo i za naredne cikluse.
Ipak, dešavaju se momenti koji posebno ostanu u pamćenju cijeloj ekipi. Na primjer, bend NeonoeN, koji smo snimali u prvom krugu, ostavio je snažan utisak – bili smo srećni što je ovaj ambijent dodatno istakao njihovu energiju i već tada smo bili svjesni da je nastao poseban materijal. To je jedno od onih snimanja čija energija ostane s tobom i nakon što se sve završi.