Ravnodušna književnost ne postoji osim u pragmatičnoj svijesti onih koji misle da se književnost o kojoj je riječ angažovala na pogrešnoj strani ili se nije dovoljno angažovala na strani koju oni smatraju za pravu.
Ako se izražavam riječima činim to svojom ukupnom egzistencijom, koja nije samo umjetnička već i psihološka, socijalna, moralna, politička, metafizička.

Moja književnost je samo otisak moje predstave svijeta, pa time i odnosa prema njemu i angažmana u njemu.

Moje izražavanje ne može biti univerzalnije ni istinitije od mog mišljenja.

Ne vjerujem recimo da je Balzak bio uprkos sebi i svom legitimizmu objektivni slikar svoga doba, kako tvrdi Engels. Naprotiv bio je to zahvaljujući sebi.

Književnost je ograničena, ona može samo da konstatuje čovjekovu poziciju. Kad god pokušava da je riješi ona simulira otkrića ili imitira ona koja nisu njena.

Međutim kad god se kaže da je književnost nepotrebna, jer nema moć da rješava problema života i smrti, to je isto kao kada bi smo odbacili kašiku zbog toga što smo razočarano ustanovili da se istina njome jede, ali da sama kašika nikoga ne može da nahrani.

Borislav Pekić

(iz intervjua: Pobjeda, oktobar 1968)