Branko Filipović FILO

Branko Filipović FILO predstavlja jednog od najznačajnijih i najautentičnijih apstraktnih ekspresionista na prostorima ex Jugoslavije, ostavivši iza sebe djela kapitalnih vrijednosti.

Da su kojim slučajem Filovi rani radovi (apstraktni) pokazani javnosti onda kad su i nastali, vidjelo bi se da je bio pionir naše apstrakcije. Ali nisu. Jer naša sredina po pravilu na eksperiment ne gleda blagonaklono, već dalekovidost prije spotiče nego što je podstiče. Filo je, međutim, bio uporan i njegovo djelo je (danas) klasika u apstrakciji.


„Nemam namjeru da mijenjam svoje slikarstvo i nosiću ga sam na svojim plećima.“

Branko Filipović FILO (Cetinje 27 jun 1924 - 7 novembar 1997. Beograd) 


Rođen je na Cetinju 1924. u učiteljskoj porodici. Od 1936. do 1941. živio je u Beogradu, da bi se 1941. vratio na Cetinje.
Dio ratnih godina proveo je u koncentracionim logorima.
Njegov talent nije promakao Milu Milunoviću na čiji poziv počinje da studira u Umjetničkoj školi na Cetinju, kod profesora Petra Lubarde.
Do kraja 50-ih odlazi u Herceg Novi, gdje je završio Umjetničku školu. Godine 1955. diplomirao je na Akademiji umetnosti u Beogradu. Uporedo sa studijama na Akademiji pohađa umjetničku radionicu kod Jaroslava Kratine, đe pod uticajem fresko-slikarstva eksperimentiše sa slikarskim materijalom.

Takođe je pohađao Academia di Belle Arti u Rimu. Išao je na studijska putovanja u Francusku i Italiju.

Za svoj uspjeh izabrao je teži put, bez državne podrške, bez protežiranja medija, bez ičije pomoći. Ponosno i pošteno!
Bio jedan od inicijatora poslijeratnog modernizma, zbog čega je na ondašnjoj likovnoj sceni, bio meta brojnih napada od strane intelektualne, umjetničke, a naročito političke elite onog vremena.


Sam je došao do dvije galerije u Rimu („Penelope“ i „Fontanella“), tri u Parizu („Du Passeur“, „Lambert“, „Rive Gauche“), po jednom u Briselu i Ženevi, u kojima su se okupljali umjetnici njegove krvne grupe, gdje je kontinuirano izlagao od 1958. do devedesetih godina.


O Filovim slikama pisali su (samoinicijativno) najveća imena iz svijeta umjetnosti: Emil Longi, Žan Klarens-Lamber, Alen Boske, Đovani Karadente, Đorđo di Đenovae, Renato Marmiroli i mnogi drugi.

Filo je prvi pribilježio (ne i realizovao) prve ambijentalne instalacije kod nas. Njegova ideja je bila da se na zgradu BIGZ-a u Beogradu nasadi masivna Titova glava iz čije bi lule, to jest dimnjaka kuljao dim. U ono vrijeme ovakve ideje su bile hrabre i smjele.


Još jedna genijalna ideja je bila, da se pećina iznad Cetinja preuredi u opersku dvoranu i liftom poveže sa centrom grada!

Cetinjska pećina nalazi se u epicentru istorijskog jezgra prijestonice što je veoma povoljna okolnost, takođe put do njene najveće dvorane obiluje ukrasima po čemu bi bila jedinstvena atrakcija. Dužina pećine je 1680. metara pa pored operske dvorane uživali bi u putovanju kroz podzemni svijet.


Etički stav je bio i kad je poslije Titovog govora, u kome je napao apstraktno slikarstvo, 1963. organizovao izložbu sa Šiljom Todorovićem čime je izazvao burne reakcije državnog vrha Jugoslavije. Među prvima oglasila se partijska birokratija, ali i umjetnici instruirani ''odozgo'', stajući u odbranu ''socijalističkih vrijednosti'' i ''prave'' umjetnosti koja ne predstavlja društvenu prijetnju.

Filo je izlagao u svim značajnijim svjetskim gradovima.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su: Savezna nagrada za zidno slikarstvo 1962.; Nagrada Cetinjskog likovnog salona 13. novembar, Cetinje, 1967.; Trinaestojulska nagrada NR Crne Gore, 1969.; otkupna nagrade na XV Memorijalu Nadežda Petrović, Čačak, 1989. Posthumno je dobio nagradu Petar Lubarda za izuzetno likovno djelo 2000. godine.

Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabran je 26. novembra 1991. godine, a za redovnog 6. decembra 1996. godine. Od 1950. godine član je ULUCG-a, a od 1954. godine ULUS-a.


Bio je posljednji predstavnik Jugoslavije na Venecijanskom bijenalu 1990. godine. Kažu da Zlatnog lava (glavna nagrada Bijenala u Veneciji) nije dobio samo zbog već tada uzavrele situacije u Jugoslaviji i ako je Filo bio sve samo ne državni umjetnik!

Filove slike se nalaze u muzejima, galerijama i kolekcijama širom svijeta.
Značajna zbirka njegovih djela je pohranjena kao legat u Narodnom muzeju Crne Gore u Vladinom domu na Cetinju i većina je u stalnoj postavci i vrijedno ju je pogledati i doživjeti. Njegova djela se nalaze i u fundusu MSU Beograd, kao i u muzejima u Rimu, Parizu, Briselu, Njujorku... 

Dio teksta preuzet sa promocije monografije Branko Filipović Filo (1924-1997) u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore, sa Cetinja (2011)

* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još
Frida i Dijego
Previous

Frida i Dijego

Leave review
Osamdesetih godina prošlog vijeka svet je zahvatil...
Read More
Muzej Luvr - Pariz
Next

Muzej Luvr - Pariz

Leave review
Nakon uloženih 650 miliona dolara i deset godina ...
Read More