Na današnji dan 1991. godine, Cetinje je postalo kulturni epicentar Jugoslavije, ali i Evrope. Otvoren je prvi Cetinjski bijenale, prva smotra likovnog stvaralaštva te vrste u Crnoj Gori. U trenutku kada su se nad prostorom bivše države nadvijali ratni oblaci, a mirisi baruta najavljivali raspad jedne epohe, Prijestonica je izabrala kulturu, kosmopolitizam i bunt protiv bezumlja. Ova manifestacija rođena je iz vizije princa Nikole II Petrovića Njegoša, praunuka kralja Nikole. Na prvom Bijenalu učestvovalo je 19 jugoslovenskih i šest stranih autora, a taj skromni početak postavio je temelje za nešto što će ubrzo zadiviti svijet.
U vremenu izolacije i sankcija koje su ubrzo uslijedile, Cetinjski bijenale je bio bukvalno jedini prozor u svijet za Crnu Goru. Bio je to najglasniji i najljepši način da crnogorska kulturna i intelektualna elita iskaže svoje čvrsto antiratno raspoloženje. Konceptualni duh manifestacije bio je duboko povezan sa crnogorskom istorijom i njenim očuvanjem. Za idejno rješenje zaštitnog znaka Bijenala poslužila je čuvena slika češkog slikara Jaroslava Čermaka „Spasavanje dragocjenosti iz Cetinjskog dvora” — simbolična poruka da se kroz umjetnost spasavaju najveće ljudske vrijednosti u vremenima destrukcije. U okviru ovog prvog, istorijskog Bijenala, otvoren je i atelje–muzej jednog od najvećih evropskih i svjetskih slikara Miodraga – Dada Đurića, što je manifestaciji odmah dalo neprocjenjivu umjetničku težinu.
Ono što je započeto 1991, doživjelo je svoj nevjerovatan trijumf 1994. godine. U jeku najžešćeg rata u okruženju, organizovan je Drugi Cetinjski bijenale. Uspjeh je bio toliki da su ga Ujedinjene nacije (UN) proglasile najuspješnijom evropskom izložbom te godine. Uspjeli su nemoguće — u vremenu potpunih podjela stvoren je prostor zajedništva, đe su umjetnici iz cijelog svijeta, bez obzira na granice i blokade, govorili istim jezikom.
Nakon pet izvanrednih izdanja, manifestacija je definitivno ugašena 2004. godine pod sloganom “Love it or leave it”. Danas, sa distance od preko dvije decenije, ostaje nam gorka analiza i sjećanje na rečenice koje najbolje opisuju kolektivni žal za ovim projektom, a koje precizno seciraju tri bolne tačke našeg odnosa prema sopstvenoj kulturi.
Prva velika istina krije se u činjenici da bi se, da je Cetinjsko bijenale dobilo kontinuitet kakav je zasluživalo, danas Cetinje nalazilo na mapi najvažnijih evropskih umjetničkih destinacija. Izgubili smo taj kontinuitet upravo onda kada je građenje kulturnog brenda bilo ključno. Umjesto da danas Prijestonica bude ucrtana u obavezne rute evropskih kustosa, teoretičara i art-turista, mi o Bijenalu govorimo u prošlom vremenu. Manifestacija je imala snagu da Cetinje trajno pozicionira iznad lokalnih i regionalnih okvira, čineći ga trajnim dijelom globalne kulturne mreže.
Druga tačka nas opominje i pogađa u samu srž našeg mentaliteta, jer da smo imali dovoljno strpljenja i mudrosti da sačuvamo ono što vrijedi, o Cetinjskom bijenalu danas bi se govorilo kao o jednom od najznačajnijih kulturnih događaja u Evropi. To svjedoči o našem brzopletom odustajanju i hroničnom nedostatku sluha za dugoročne kulturne strategije. Sačuvati Bijenale značilo je sačuvati instituciju i kontinuitet. Dok razvijeni svijet pamti, njeguje i slavi tradiciju, mi smo sopstveni kapital olako prepustili zaboravu i inertnosti sistema.
Na kraju, treća i možda najvažnija teza precizno oslikava naš propušteni potencijal: da je nastavilo da se razvija, sasvim prirodno bismo ga danas upoređivali sa Venecijanskim bijenalom. Nažalost, ostalo nam je samo da se divimo viziji koju smo imali i da se pitamo zašto nismo imali i istrajnost da je sačuvamo. Ovo poređenje nikada nije bilo utopija niti pretjerivanje. Autentičan crnogorski ambijent, snaga domaćih autora i kustoski koncepti svjetskih imena poput Pontusa Hultena ili Anda Rotenberga, davali su nam puno pravo da mjerimo domete sa Venecijom. Imali smo viziju koja je išla decenijama ispred svog vremena, ali nismo imali zrelosti da je institucionalno i finansijski podržimo do kraja.
Umjesto konkretne akcije, godinama smo slušali prazna obećanja o njegovom ponovnom pokretanju i nastavku kontinuiteta. Vrijeme je pokazalo da su te najave bile samo jeftine političke floskule, prigodno korištene u predizbornim kampanjama ili protokolarnim govorima, bez ikakve stvarne namjere da se projektu udahne novi život.
Ipak, za velika djela nikada nije kasno. Cetinjski bijenale se može i mora obnoviti, ali ne kroz politički marketing i administrativna kalkulisanja, već okupljanjem ozbiljnih, stručnih i nezavisnih ljudi iz svijeta umjetnosti i menadžmenta u kulturi. Sa profesionalcima koji razumiju globalne tokove savremene umjetnosti, Prijestonica može ponovo pokrenuti ovu veliku priču i vratiti se tamo đe joj je i mjesto – na kulturnu mapu Evrope.
Ivan Jovović




