Objavljena svega nekoliko mjeseci prije Kišove smrti, ova pjesma nije tek kurtoazni oproštaj s prijateljicom i javnom ličnošću, već snažan, gotovo proročanski dijalog sa smrću. U njoj se Kiš, teško bolestan, još jednom pokazuje kao pjesnik koji ne pristaje na patetiku – on se ruga smrti, ismijava je, ironizuje, kao da joj želi uskratiti ozbiljnost i dostojanstvo. A onda, u posljednjim stihovima, tišina prelazi u pomirenje: krhki, ali dostojanstveni pristanak na ono što se ne može izbjeći.
Tako ova pjesma ostaje ne samo posveta Miri Trailović, nego i Kišov lični testament – posljednji zapis o čovjeku koji je i u času vlastitog umiranja nalazio snagu da Smrt nazove po imenu i da joj se, makar i u šali, suprotstavi. Nije slučajno da je tadašnja književna javnost u njoj prepoznala rijetku mjeru iskrenosti i umjetničke hrabrosti, osobinu koja je obilježila čitavo Kišovo stvaralaštvo.
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu! Požderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme. Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta. Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)
U tim kratkim i snažnim stihovima sabrana je čitava Kišova poetika – jasnoća misli, ironija i mirno dostojanstvo pred neizbježnim, zbog čega pjesma i danas zvuči kao lični epitaf jednog od najvećih!
Add New Plugin
