Džordž Bernard Šo na Cetinju

Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw; 1856-1950) irski dramski pisac, romansijer, esejista, novinar, književni, pozorišni, muzički kritičar, društveno angažovani intelektualac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1925), posjetio je Cetinje, juna mjeseca 1929. godine.


Šo je, 1929. godine posjetio Dubrovnik i Cetinje o čemu piše hrvatski list „Narodna Svijest“ od 6.6.1929. godine. “Narodna svijest” na svojoj naslovnoj strani objavljuje da je čuveni nobelovac stigao u Dubrovnik sa svojom suprugom Charlotte i odsjeo je u Hotelu Imperial.


Između ostalog list navodi:


"Otišao je autom i do Cetinja i kazao je da ne bi znao, što mu se više sviđa da li put do Kotora ili onaj uz Lovćen.

"Čuo sam da je put do Cetinja preko Kotora jedan od najljepših na svijetu i to je razlog što sam došao."

O Crnogorcima je rekao da su jednostavni ali vrlo dobri ljudi.


„Bojao sam se“ – reče šaleći se i blagim podsmjehom na usnama – „da će me Crnogorci ubiti samo da me orobe, a kad tamo oni mene nadarili sa nekoliko dijelova njihove krasne i artistične narodne nošnje. Iz izvjesnih razloga vrlo mi je milo da sam pošao u Crnu Goru .“


Prilikom posjete Njegoševog groba, zadivljen ljepotom koju je vidio sa Lovćena, uskliknuo je:


“Da li sam u raju ili sam na mjesecu!?”

Na Cetinju je odsjeo u hotelu ”Pariz”, čiji je vlasnik bio Ilija Bratičević, profesor francuskog jezika, jedna je od živih gradskih legendi. Tokom boravka nastala je i fotografija velikog književnika i vlasnika na samom ulazu u hotel.


Za vrijeme Šoovog boravka na Cetinju, neprestano padala (poznata cetinjska) kiša….Kada se, poslije nekoliko mjeseci, slavni Irac javio dopisnicom, da se zahvali svojim domaćinima na gostoprimstvu, između nekoliko rečenica bila je i ova: “Pada li još uvjek kiša na Cetinju?”

Džordž Bernard Šo rođen je u Dablinu 26. Jula 1856. godine. Karijeru je počeo pisanjem romana i pozorišnih kritika, a tek se kasnije ogledao u dramskom stvaralaštvu. Napisao je preko 50 pozorišnih komada, a na posljednjem je radio kad je imao čak 94 godine.


Njegov prvi komad "Kuće udovačke" prikazan je 1892. godine. Osam godina kasnije, objavio je zbirku "Tri pozorišna komada za puritance". Slijedili su komadi: "Čovjek i natčovjek", "Vraćanje Metuzalemu", "Pigmalion", "Kandida" i "Zanat gospođe Vorn". U njima je Šo dramski sukob, umjesto emotivnog, prenio u oblast intelektualnog i idejnog. Smjelim i racionalnim duhom on je u djelima izložio svoja shvatanja rušeći idole savremenog društva - zastarele i nazadne konvencije i lažni moral u oblasti religije i etike.
Šoova ljubavna prepiska, dramatizovana 1960. pod nazivom "Dragi moj lažljivče", bila je jedna od legendarnih predstava beogradskog "Ateljea 212". Ona predstavlja samo dio ogromnog opusa, koji čini preko 250.000 pisama.


Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1925. godine.


Kanonizacija Jovane Orleanke koja se desila 1920. godine, nanovo je pobudila staru Šoovu želju da napiše dramu o njoj. Tako nastaje remek-djelo „Sveta Jovanka“ (prvi put odigrana 1923. godine), u kojem glavnu junakinju ne tretira samo kao katoličku svetiteljku i mučenicu, već od nje pravi kombinaciju mističarke, jeretičke svetiteljke i nadahnutog genija.
Uspjeh ove drame donio mu je Nobelovu nagradu za književnost 1925. Godine. Nagradu je namjeravao da odbije, ali je na nagovor svoje supruge ipak prihvatio, jer ga je ona ubijedila da nagrada nije samo njegov lični uspijeh, već doprinos cjelokupnoj irskoj književnosti; ipak, na kraju, prihvativši nagradu, nije prihvatio i novčani iznos, već ga je preusmjerio za prevode švedske književnosti na engleski jezik.


“Ne mogu oprostiti Alfredu Nobelu što je izumio dinamit, ali samo je đavo u ljudskom obličju mogao izumjeti Nobelovu nagradu.”


Ostaće upamćen i kao najzajedljiviji pamfletista još od Svifta, najčitaniji muzički kritičar u Engleskoj, najbolji pozorišni kritičar svog vremena, te čudesni predavač i esejista koji se bavio političkim, ekonomskim i društvenim temama. 


Ovako je govorio:


Mržnja je osveta kukavice zbog pretrpljenog straha.


Sloboda znači odgovornost. Zato je se većina ljudi boji.


Pobrinite se da dobijete ono što volite, inače će vas prisiliti da volite ono što dobijete.


Mozak budale pretvara filozofiju u glupost, nauku u praznovjerje, a umjetnost u pedanteriju. Otuda univerzitetsko obrazovanje.


Svaka ljubav na svijetu čezne da progovori, samo se ne usuđuje, jer je plašljiva! To je najveća tragedija čovječanstva.







* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još