Glas je spas - Pavle Đonović

Narod je davno rekao: Dobar glas vrijedi više nego zlatni pas (pojas). I o glasu je uopšte mnogo rečeno. Glas može da bude dobar, a može i loš, I loše se nekome piše kad ga bije loš glas, a još lošije kad ga ubije loš glas. Tako se sjećam da su se nekada sa brda na brdo prenosile loše vijesti ili loši glas. Tako je u jednom kraju, na primjer, prenošena vijest o nečijoj smrti, pa bi obično poklisar izašao na brdo i zvao domaćina na bog zna kojoj udaljenosti i saopštavao mu: 0ooo... Jovane, da ti kažem jedan glas, umro je Đuro Klas, pa zovu na karitat. Potom bi se i domaćin oglasio da je čuo glas.

Danas se neki loš glas prenosi na razne načine. Negdje se plakatira, negdje preko štampe, negdje na sastancima, negdje od uha do uha i to je najopasnije, i ko bi mogao sve to nabrojati kako se čuje, pročuje i prenosi loš glas. Dočim, za dobar glas je sasvim drugačije, jer se on u većini slučajeva rijetko i prenosi i za njega je mnogo manje ljudi zainteresovano nego za loš glas.

Može da se desi da te nekada zbog dobrog glasa bije loš glas. Tako, na primjer, ispričaš nekome dobar glas o svom ili nečijem bogastvu, pa bilo ono opravdano ili neopravdano stečeno, odmah počnu da o tome kruže razno - razni glasovi, čak i glasine, a među njima ima najviše onih sumnjičavih i loših.

I glas je jednom riječju, u stvari, sve i javlja se svuda. Ima ga čak i u muzici, i na ulici, i na rastanku, i na sastanku, i u preduzeći, i na smeću, i u bolnici, i u mrtvačnici, i ... 

Nekada se glas, kao i čovjek, pretvori u nešto nalik. Tako, na primjer, pretvori se u oglas. A mi oglašavamo sve i svašta.

No, o tome nećemo, jer je već oglasima bio posvećen jedan ovakav prilog.

Od riječi glas izvedene su i riječi glasati i glasanje. I ja mislim da je to ono pravo što treba da bude u suštini ovog teksta i da je tu u glasu spas.

Stariji se sjećaju da je svojevremeno pjevana pjesma o tome ko ne izađe na glasanje da je izdajnik. Danas je to već prevaziđeno, pa može po jedan čovjek ili žena da glasa za cijelu kuću, ulicu, selo, rođake i prijatelje, komšije itd. Jedino nijesam čuo da je negdje bio slučaj daje neko glasao za cio grad.

Dalje, nekada su se glasovi kupovali za žito, za pare, za lijevu ili desnu cipelu, a onu drugu je dobijao glasač tek poslije izvršenog glasanja. Danas je, opet, i to prevaziđeno i glasovi se više ne kupuju, već se dobijaju po zasluzi, kroz simpatičnost, na osnovu preporuke, kroz prijateljstvo, na osnovu nečijeg mišljenja. I to je dobro, jer zašto ne razmišljati o kandidatu!  
Isto tako, zašto praviti više lista, zašto komplikovati kad može prostije, zašto na jednoj listi stavljati više kandidata nego što je potrebno i zbog čega praviti neugodnost ljudima da ne budu izglasani, kad je ovako mnogo bolje i sigurnije, jer ovako je u jednom glasu spas!

A najbolje je glasanje aklamacijom, jer tada obično svi dižu ruku, poneko i obadvije, a vjerovatno, što je u samoj riječi aklamacija ukomponovana i jedna slična riječ, tada i svi glavom klimaju.

l zašto neglasati, jer glasaču je obično svejedno, a izgalsan je srećan, presrećan, jer on više nikada neće nazad, on samo može da napreduje da ima srećniji i zadovoljniji život. A tako i treba, čim je izglasan. To znači da je zaslužio da stalno ide dalje. Kako bi to čudno izgledalo kada bi se svi jednom izglasani, ili čak i polovina ili trećina njih, ponovo vratila na svoje ranije dužnosti! Maltene to bi bila njihova degradacija! Jer, kako bi ih tek gledala okolina!

Pravo da vam kažem, da me jedno čudi, a to je zbog čega hartiji na kojoj se glasa tepaju, pa je nazivaju glasački listić. Zašto je jednostavno ne zovu glasačka lista, kao što je slučaj sa glasačkom kutijom, jer kako bi to izgledalo da je zovemo glasačka kutijica.

Možda za to postoje dva razloga. No, nećemo sada o tome. To prepuštam vama, dragi čitaoci, da razmislite i riješite.
Ja, ipak, vjerujem da su ono listić izmislili oni kojima je on najdraži, koji se nalaze na njemu, pa mu iz milošte tepaju.
Ipak, kada sve sumiramo, ostaje ono iz našeg naslova da je u glasu  spas!

25. maj 1982. godina

Književnik Pavle Đonović (1934 – 2002) ostavio je značajan trag u crnogorskoj kulturi. Tekst koji smo vam priredili preuzet je iz knjige „Drače“ koja predstavlja izbor kozerija objavljenih u „Cetinjskom listu” od samog osnivanja.

„Pavle Đonović se blagim humorom, lišenim zlobe, obračunava sa mnogobrojnim devijacijama i apsurdima svojega vremena. Uostalom, kozerija, književni žanr zabavnog, duhovitog pripovijedanja, pruža autoru najprikladniju formu da razgoliti i demaskira nimalo ružičastu svakodnevnicu, opterećenu nakaradnim sistemom vrijednosti koji je omogućio ustoličenje hipokrizije, licemjerja, bahatosti i bog sami zna kakvih gluposti kao opšteprihvaćenih ljudskih “vrlina“. – odlomak iz predgovora koji potpisuje Krsto Mijanović

Saglasnost za objavljivanje ovog teksta, Art Montenegro je dobio od gospođe Sonje Đonović.