Karikatura Pavla Đonovića, rad poznatog karikaturi...
On je miran, dobar čovjek. Kad ga maziš ili miluješ on crveni, sav se pretvara u klimoglav i uživa. Previja se u kičmi, jer kažu da je to zdravo za rasklimavanje, za održavanje zdravog organizma. Tada mu se razvijaju i moždane ćelije, jer sanjari, razmišlja i to najčešće o nekom velikom životnom skoku. Tada od njega možeš da činiš i učiniš što god zaželiš.
Ako ga, pak, grdiš ili vikneš na njega on se uljegne kao stari opanak, manji je od makovog zrna i tada baš ništa ne razmišlja ili misli. Tada možeš da činiš od njega isto ono kao kad si ga mazio, a ako nekada i pokuša da razmišlja ili misli to je suprotno od mezimca, jer drhtavac misli na pad, na nesreću...
Građaninu pokornom možeš na bilo koji način lako da objasniš svaku stvar. Možeš da mu dokažeš ili samo kažeš zašto skaču cijene, da mu dokažeš da je i potrebno što nema nekih artikala, pa čak i onih prehrambenih i da je potrebno da njegov grad bude takav kakav je i ni makac naprijed. Uostalom zar kafa nije luksuz? I šećer je luksuz, i sapun je luksuz i sve je bez hleba i mesa luksuz! A luksuz je čak i bijeli hleb. Čak ga danas tako zvanično i zovemo. Misli se na onu vrstu najskupljeg. A zašto i meso ne bi bilo luksuz? Ono i jeste to u zadnje vrijeme, te ako ga svrstamo u artikle koji nedostaju, potrebno ga je proglasiti luksuzom. Znači na kraju nam ostaju kao problem samo kosti.
E pitam se i nikako da odgonetnem gdje svrstati te naše kosti i šta raditi sa njima?
Pa zatim, zar mora baš svaki grad da izgleda uredan, sa asfaltiranim ulicama, dobrom rasvjetom, snabdijeven svim i savačim.
Što bi onda predstavljao takav grad?
Ko bi iz velegradova ili većih dolazio u njega?
Zar da gleda ono što ima i u svom gradu?
Bolje je malo ovako, jer si onda interesantniji, a poznato je da je savršenom čovjeku danas puna kapa civilizacije i sve više želi da se vrati malo u ono prađedovsko. Poznato je takođe da su ti prađedovi mogli i bez kafe, i bez deterdženata, i bez luksuznog hljeba, i bez šećera, i bez osvijetljenih i asfaltiranih ulica, i bez hotela, a bake bez farbe za farbanje kose i da problema nije bilo. E, jedino je bilo problema ako nije bilo mlijeka, sira, leba i mesa. A ako je ko imao jaja to je već mogao biti luksuz.
Građanin pokorni se raduje svakom uspjehu svog šefa ili šefčića i često ga više oni interesuju nego oni glavati, odnosno glavni. On ih najčešće potapše po ramenu, propusti da prođu i ide za njima i ne smeta mu što god mu uradili. Kod njega su usta spremna da se razvuku kao palačinka ili da se skupe kao početak čarape, a opet sve zavisno od situacije ili od tipa mezimca ili drhtavca.
Zato se malo pogledajte i razmislite koliko je sve među ljudima GRAĐANINA POKORNIH!
Mnogo ih ima i to je dobro!
Da ih bude toliko često nameću razne prilike i situacije.
Evo nekoliko prilika:
Nađeš se u vozu, autobusu, avionu, na stadionu, u prodavnici, na stanici, na ulici i jednom riječju u svakoj prilici, te moraš biti GRAĐANIN POKORNI inače si nadrljao. To je lako objasniti, jer u svim tim prilikama postoji onaj koji se više od tebe pita, od kojeg zavisiš, mada on od tvoga truda i ulaganja papi lijepu papicu. Ali ako nijesi GRAĐANIN POKORNI možeš da budeš maltretiran, da budeš izbačen, da ostaneš gladan, žedan, da se voziš i prevoziš apostolski umjesto autobusom, da budeš zgnječen i ugnječen, bijen i ubijen.
No, nekada se to desi i građaninu pokornom, ali mnogo rjeđe.
GRAĐANIN POKORNI obično lošije, ali zato i duže živi, jer on je bezbrižniji, elastičniji, savitljiviji...
Može se ponekad desiti da pokuša da podigne glavu i glas kao kokot, ali to kratko traje. I nije dobro što smo ga uporedili sa kokotom (pijetlom), jer kokot kad zakukuriče jednom to ponavlja u razmacima više puta, pa više puta na dan i tako dokle je živ. A GRAĐANIN POKORNI i ako zakukuriče to mu se desi jednom u životu i više mu nikada na um ne padne, jer kokot kad prestane da kukuriče nije više ni za šta, pa čak ni za pinjatu, a GRAĐANIN POKORNI ako je i prokukurijekao pa prestao opet se nečemu nada.
Podsjetih se jedne humorističke televizijske storije. To je „Ogledalo građanina pokornog!“. Bila je to dobra emisija. Često nam iz nje ponovo prikazuju neke detalje. Dakle, toliko je bila i ostala popularna.
No, imala je i svojih dobrih i loših rezultata.
Nastupila je nestašica i ogledala!
25. mart 1982. godine
Književnik Pavle Đonović (1934 – 2002) ostavio je značajan trag u crnogorskoj kulturi. Tekst koji smo vam priredili preuzet je iz knjige „Drače“ koja predstavlja izbor kozerija objavljenih u „Cetinjskom listu” od samog osnivanja.
„Pavle Đonović se blagim humorom, lišenim zlobe, obračunava sa mnogobrojnim devijacijama i apsurdima svojega vremena. Uostalom, kozerija, književni žanr zabavnog, duhovitog pripovijedanja, pruža autoru najprikladniju formu da razgoliti i demaskira nimalo ružičastu svakodnevnicu, opterećenu nakaradnim sistemom vrijednosti koji je omogućio ustoličenje hipokrizije, licemjerja, bahatosti i bog sami zna kakvih gluposti kao opšteprihvaćenih ljudskih “vrlina“. – odlomak iz predgovora koji potpisuje Krsto Mijanović
Saglasnost za objavljivanje, Art Montenegro je dobio od gospođe Sonje Đonović.
