Jarmila Vešović - intervju

Imali smo posebnu čast da ovih dana u Parizu budemo gosti naše istaknute slikarke Jarmile Vešović u njenom ateljeu u srcu Pariza. Ovu privilegiju smo iskoristili da napravimo jedan lijepi intervju o njenom čarobnom stvaralaštvu. 

Gospođo Vešović, rođeni ste na Cetinju, gradu koji je dao svijetu brojne velike umjetnike kao i Vas! Rođeni Cetinjanin i jedan od najpoznatijih bubnjara i muzičara na prostorima bivše Jugoslavije pa i šire, Dragoljub Đuričić je jednom izjavio: “Kada se rodiš na Cetinju ne može da ti se dogodi da se rodio niko, već si rođenjem odmah neko!“ Da li mislite da pored vašeg neumornog duha i obimnog rada ima istine u ovoj izjavi?

 Cetinje je prijestonica, simbol Crne Gore, simbol tradicije, gnijezdo Njegoševe misli i stvaranja. Kako da se ne osjećamo zaštićeno i predodređeno, kada tu otvorimo prvi put oči i udahnemo taj mirisni vazduh? Gledajući fotografiju moje Majke  i Oca  na Orlovom kršu 1954. godine, u tom pejzažu  moći i besmrtne ljepote, prožima me osjećanje da je to bila kosmička volja. Moji roditelji su se razišli. Svako je krenuo svojim putem.
Rasla sam svuda po malo, a najviše u Herceg Novom u ljetnje doba mog djetinjstva. Tata i ja smo živjeli sami godinama, a svako ljeto smo  provodili u Herceg Novom. Herceg Novi je  oduvijek inspiracija čitave generacije književnika i slikara, koji su tu živjeli zajedno pored mora, družili se i stvarali. 
Milena Šotra je slikala u bašti naše kuće, mandarine, palme, more koje se vidjelo sa terase... Prvi put sam osjetila miris uljanih boja i terpentina, pa se tako cesto sjetim nje i danas!  Ona je govorila u šali, evo naša Jarmila je rođena na Cetinje - to je zbog istorije.

Mnogo godina kasnije, ja sam već zavšila postdiplomske studije na Likovnoj Akademiji u Beogradu, udala se, rodila  sina Nemanju, razvela se (sve to u kratkom vremenu od 1980. do 1983) i po običaju otišla u Herceg Novi. Sretnem Milenu Šotru, tada je imala atelje odmah pored kuće Zuha Džumhura. Kaže mi Milena: “Evo sada imam veliki atelje, divno, ali sam stara i ne mogu da slikam i još sam alergična na terpentin.“ Koja tuga! Tako je to u životu, srećni smo dok i na krilu možemo da slikamo! Kaže mi da je pravo vrijeme da krenem za Pariz i da se javim za stipendiju njenoj kćerki Kseniji!
Prije mog polaska u Pariz, 1986. srele smo se slučajno u Narodnom pozorištu na Lorkinoj predstavi "Dom Bernarde Albe“, to je blio ujedno i naše posljednje viđenje!  

Stvaralački nagon se kod mnogih pojavi u ranom djetinstvu. Koji je momenat uticao na to da likovna umjetnost postane vaš životni poziv?

Nisam nikada u djetinjstvu razmišljala o slikarstvu i ako sam crtala kao i sva druga djeca bez ikavih ambicija.
Tata mi je čitao svake večeri bajke iz cijelog svijeta. Slušali muziku, naročito Šaljapina, išli u bioskop.. Počela sam da čitam prije početka škole. U tatinoj ogromnoj biblioteci sam se osjećala jako dobro. Prvi razred sam upisala u Beranama, jer je moj otac Radonja otputovao za Varšavu da radi kao dopisnik Tanjuga. Živjela sam kod svog strica Dušana. Često sam mijenjala škole. Kada sam završila gimnaziju automatski sam se upisala na Prvani Fakultet u Beogradu. Opet je odlazak u Herceg Novi uticao na moje opredljenje. Dugo ljeto pored mora me je odvelo u atelje moje rođake Lale Drecun, koja me je ohrabrila da upisem Akademiju, jer je videla da imam dara za slikarstvo. Preduzela je sve što treba da upišem Akademiju. Počela sam da slikam sa 20 godina, da se pripreman za Akademiju kod profesora Sergija Jovanovica. Mnogi  su upisali akademiju ali rijetko ko ostaje samostalni umjetnik i bavi se slikarstvom, samo slikarstvom!

Stvarate tamo gdje je slikao slavni Pikaso i najveća imena svjetske umjetnosti. Tu je vaš atelje i pariški dom. Kako je bilo graditi karijeru u gradu umjetnosti i koliko je Pariz uticao na Vašu umjetnost?

Pariz je inspirativan i magično privlačan svojom hiljadugodišnjom istorijom gdje se taloži vrijeme i život. Tragovi tog života su dragocjeni. Umjetnosti iz cijelog svijeta su tu. Može da se prošeta pored kuće u kojoj je živio Tolstoj, Dostojevski, Strimberg... U Parizu dolaze najbolje izložbe i čuvaju se najveća remek djela. Svakog dana pogledam neku izložbu i time utješim osjećanje samoće. Biti umjetnik u Parizu je privilegija, naročito zbog poštovanja koje Francuska ima prema umjetnosti. Evo, to je atelje koji sam dobila od grada Pariza 2009. godine. 
“Cite des Art“ je jedna institucija koja pomaže umjetnicima koji dolaze u Pariz da se snađu i nađu svoje mjesto. Moja razmišljanja o životu su se bitno promijenila dolaskom u Pariz. Susret sa umjetnicima iz čitavoga svijeta me je oslobodio normi da sve treba da bude u jednom "samo meni poznatom redu". Moje osjećanje da sam samo ja ta koja jesam, koja vrijedi, jer nosi u svom srcu svoje porijeklo me je učinilo sigurnom i odvažnom. Porijeklo nas čini jedinstvenim u internacionalnoj vrevi raznih slikarskih, umjetničkih tendencija. 
Pariz je uticao time da prihvatim nove tendencije ali i da se vratim mom porijeklu i mojim sjećanjima i da to bude moja inspiracija. 

Posljednji put ste vaša djela predstavili crnogorskoj publici 2011. godine u Galeriji Centar u Podgorici. Što se od tada promijenilo u vašem stvaralaštvu?

To je bila moja prva izložba poslije izložbe u Galeriji Budo Tomović 1984. Poslije toliko godina ponovo u Crnoj Gori za mene je bio događaj. Izložbu je jako lijepo propatila kustos Milica Radulović. Moj otac Radonja je umro 2 oktobra, baš kada sam bila u Podgorici. Izložba je dobila jedan simboličan značaj "rastanka i dolaska". 

Kako nove ideje dolaze do vas? 

Moje ideje su materializovane upornim radom, promatranjem. Ponekad, slike koje su mi izgledale u trenutku dobro, kasnije želim da ih promijenim - nešto mi nedostaje neizrecivo?i Tako počinje traganje za harmonijom između svijetla i materije, jedno putovanje u neizvjesno. U Parizu sam počela jednu seriju ctreža u prostoru "variacije u prostoru" sa paus papirom sa kojima sam napravila prvu samostalnu izlozbu u Galeriji Bernanos kao stipendista Francuske Vlade.    To je ideja koja me je čekala u Parizu zajedno sa  rolnama paus papira. To je bio jedan eksperiment, jedna avantura. Šta bih savjetovala mladim umjetnicima , da se ne zatvaruju u iste  siteme rada, jer sistemi su i stvoreni da se poruše, izgradi nešto neočekivano i novo. Ideje nas same prate. Prvo se pojavi materijal, zatim nas neko sasvim nepoznat uputi, eto treba znati, čuti. Neko je rekao: "Nisam ja odabrao slikarstvo, već je slikarstvo odabralo mene".  A Toma Akvinski je rekao; - "Sve je tu oko nas i čeka da neko realizuje apstraktne ljepote ideje". 

Da li je važno da se vaša umjetnost osjeća živom na neki način?

Da, slika je kvna slika umjetnika. Teorije o umjetnosti govore da umjetnost ima nečeg neprirodnog. Oskar Waild je rekao, da je Umjetnost moćnija od Majke Prirode, ljepša od prirodnog, što je tačno. Divimo se mnogim vještinama, oslikanim pejzažima, ali šta je najljepše u svemu je ta životna snaga i ljubav sa kojom je jedna slika oslikana, ljepša od prirodnog. Život može biti ružan i nakazn, ali umjetnik   pronađe harmoniju svojom snagom, učini  sve to lijepim, nađe pomirnje sa svim sto je nepodnošljivo. Umjetnost mora biti natprirodna. Nadhnuta ljubavlju - samo takva umjetnost može biti prava.

Vi ste umjetnik koji stvara izuzetno autentična djela. Da li ste mišljenja da je tanka linija između toga biti originalan ili ne?

Djelo mora da bude autentično, čak i ako je inspirisano drugim umjetničkim djelom. Van Gog je kopirao ozbiljno djela Žan Fransa Mijea, bio je inspirisan njegovim temama, ali se vidi da je to njegovo djelo. Vidi se da je to slikao Van Gog. Znači da taj lični pečat, koa u muzici "lait motiv" označava to suštinsko lično u umjetikovom rukopisu koji se odmah prepoznaje. 
Moje slike imaju nebo i zemlju i istok i zapad i cetinjske kiše. Još u vrijeme studiranja sam crtala pejzaže vertikalnim  linijama, suptilnim tankim linijama, tragala za melaholično kišnim raspoloženjm. To je moj lični pečat. I danas u "Ofeovim strunama“ ima tog melanholičnog ritma. 
Ja se bavim i grafikom jer mi pomaže da se udaljim, od ustaljenih postupaka u slikanju i da moje slikanje ne postaje manir. To je najopasnije za jednog umjetnika, da uđe u sistem rada koji se postepeno automatizuje, postaje sistematično ponavljanje, pogotovo što svi očekuju od tog umjetnika baš to što su već vidjeli! 

Vaš otac Radonja Vešović je bio istaknuti crnogorski i jugoslovenski pjesnik i esejista. Pored slikarstva vi aktivno pišete sjajnu poeziju a jednom ste izjavili da je poezija ključ svih umjetnosti. Da li je, donekle, vaš otac “krivac“ vašeg umjetničkog opredjeljenja i koliko je poezije u vašim slikama?

Zhvaljujući mom Ocu stekla sam jedno obrazovanje, jednu širinu u razmišljanju, podršku, veliku podršku. Između mnogih važnih savjeta, rekla bih ovaj koji mi je Radonja savjetovao kao umetniku, da je bolje griješiti i biti svoj,  pa i loš, nego dobar kao neko drugi; "Kreni putem kojim niko nije krenuo, ne tabaj tuđe staze." 
Da već je Leonardo da Vinci rekao da je slika poezija koja se vidi! Mnogo znamo, ali je pitanje šta osjecamo i da li iskazujemo istinu, ono istinsko u nama slikajući. Najvažnija poruka je ipak Hristova, da mnogi gledaju, ali ne vide, mnogi su "doirnuti" ali ne osjećaju. Ko je dodirnut ljubavlju, znači da ima ljubavi. Danas je prava predana ljubav jako rijetka i uvijek je bila jako rijetka, mislim na religioznu prednaost nečemu. 

Rekli ste nam da je za stvaranje vaših slika potreban veliki broj sati a na nekim radite i godinama. Koliko je teško doći do trenutka kada ste zadovoljni svojim djelom?

Slika nema kraja i nikada ne mogu da kažem da je sada ova slika gotova. Situacija na slici je relativna, odraz jednog  intenziteta u kontrastima. Može  da ostavi jedan utisak "primirja", ali ne zavšetka. Čak ni smrt ne zaustavlja sliku, njen dalji život. Zato kažem da smrt voli umjetnike, jer ih pusti da žive u svojoj umjetnosti. Riječ bez kraja - je beskrajna, takva i treba da bude jedna prava slika. 
Ponekad kad me okolnosti primoraju da brzo slikam, nenadana izlozba, radujem se da uradim brzo izložbu i na izložbi gledam šta dalje treba da se slika. Važna su izlaganja, jer nas izložbe izvode iz uobičajenih razmišljanja, vidimo nešto što nismo vidjeli. Slika viđena drugim očima ima novi život i značenje. 
Zato često izlažem da bih vidjela odraz mog rada u drugim očima, ne da bih nešto suštinski mijenjala, već da i ja vidim ono što nisam vidjela. Komunikacija je danas osnova svakog napredka. 

Prateći Vaše stvaralaštvo imam utisak da je proces na koji stvarate vaša djela izuzetno složen. Koje tehnike koristite za slikanje? Kako biste definisali svoj stil slikanja?

Slika mora da bude kao plod, plod jednog vremena trajanja, jedne tenzije. Slika je tijelo i tehnologija je vrlo bitna da se to "tijelo" sačuva i izdrzi sve što donosi vrijeme. Bavila sam se restauracijom fresaka u Lastvi Grbaljskoj i mnogim manastirima širom Jugoslavije (1974/1986). Tako sam bila upućena kako čuvati pigment i materiju slike da izdrzi zub vremena i druga oštecenja. 
Volim da eksperimentišem, sa pigmentima, raznim vezivnim materijalima i da to kasnije primijenim u mom slikarskom postupku. Nikad nisam voljela te debele naslage boja na platnu, to puca i otpada. Moje slike su u tankim nanosima pigmenta, vrlo prozirne, posne, mat. Volim utisak svjetlosti koje proizvodi čisti pigment vezan kazeinskim lijepkom. Tako zahvaljujući kazeinskom lijepku mogu da slikam na svili, na raznim prozirnim tkaninama. Crtež  je arhitektura slike, na površini koja je mat, jarke boje najčešće plave i zlatne sijaju. Moje slike su monohromne, sa akcentima kao kontrastima. 

Što za vas znači sloboda kada je riječ o umjetnosti i da li ste mišljenja da bi nas svaka dobra umjetnost trebala pozvati da na svijet gledamo drugačije? 

Nema slobode u umjetnosti. Nema samim tim što smo u jednom sistemu i društvenom i obrazovnom. Sloboda se osvaja. To je izlaženje iz svih tih okvira koji su nam zadati!
Slobodan je samo onaj ko zna puno i tako moze da se oslobodi stega. Mladalčke spontane slobode su ipak mladost i  nedovoljne. Slikarstvo mladog Basquiat-a su baš ta neoubazdana slobodna erupcija, koja se zavšila brzo jer nije bio moguć jedan razumni produžetak. Život je učinio takav kraj! 

Gospođo Vešović, kada se ljudi osvrnu na ovaj trenutak u istoriji umjetnosti, što se nadate da će reći o Vama? 

Nek se priča o mojim slikama, jer su one moj zivot, moje vrijeme i nose moje ime zauvjek. 

razgovarao: Ivan Jovović