MONTENEGRO

Montenegro, toneš li to, Montenegro, 
U ponor, u ambis, u već znanu tmušu?

Zažižu krila Ptici s tvojim biljegom, 
Gubiš svoju povjesnicu i dušu. 

Montenegro, tebe dave, guše, stišću, 
Sve tvoje nište, sirotice uboga. 
U tvojoj smrti i ja smrtnik biću, 
Bez groba na groblju, bez imena svoga. 

Montenegro, zbilja ti mreš nedostojno, 
Na koljena padaš, klečiš, već si klekla.

Uniženo je ime ti karabojno – 
Kao da si već potonju riječ rekla. 

Montenegro, slaziš s vječne one staze,

Gdje si Crna Zvijezda svijeta bila. 
Gle, evo satiru, pršte, gnječe, gaze 
Sva tvoja čula da sebe ne bi usnila.

Montenegro, zemljo, grobe, nebo, dome,

Trgni se, u smrt besmrtno zakorači! 
Ja ću na tvom grobu, a ti na mome, 
Biti krstača što nad kostima zrači. 

21. VI 1993. Zagreb 

SMRT PRIJE SMRTI 

U grudima pustoš, crnilo, tjeskoba, 
Umjesto srca okamenjena smola, 
Iz koje već čujem dobro znani slogan 
O mirisu smrti, o ljepoti bola. 

U meni polegla magluština troma, 
Po meni se prosulo ledeno inje — 
Oživio bi me samo udar groma 
Kad svitne iz Lovćena nad Cetinjem!

 
17. I 1994. Zagreb 

RIJEČI 

Od moje vode vode vode vodu 
Od moje gore gore nema gore gore 
Od samih riječi moj je zloduh

Od moga bila bilo je bilo 
Od moga traga tragom se traga 
Rječita riječ ko ognjilo

Okolo kola kolani kolan kola 
Od moje zorne zore i zore zora 
Od bolnog bola bodlja me bola

GADOVI ZAVIČAJNI 

Mnogo su gadovi moćni, 
Zavičajni najmoćniji, 
I dnevni su i noćni, 
I moji su i svačiji. 

Njima se na rep ne staje, 
Ne usudi se niko. 
Gadova vijek traje 
Predugo i gadnoliko. 

Namnožili se i kefću 
Ta gamad sitnooka, 
Bljuju riječi — pasju meću, 
Ogade vino, čašu, bokal. 

Može li ijedan vjetar 
S lišćem i njih oduvat! 
Kako bar srca santimetar 
Od gadova sačuvat!

Od svih gadova i gadura, 
Od svjetskih i tajnih, 
Najgadniji su za kusurat 
Gadovi zavičajni. 

1985.

IZDRŽI SRCE 

Lijevi misle da sam desni, 
Desni misle da sam lijevi. 
Kako već jednom nijesu svjesni 
Da ja ne tečem kroz takve cijevi! 

Oko nogu mi, ruku, glave, 
Pletu tihe sumnje i mreže. 
Jedni me uhode, drugi strave, 
Sa svih strana na mene reže. 

Ostati i čist i ničiji! 
Teško je to, i ko može? 
Izdrži srce u sičiji, 
Ispod prljave ove kože. 

Ne dopadoh se za života 
Nijednoj sorti, niti vjeri. 
Mene samo moja toplota 
Može da zgrije i usmjeri! 

1976.

RIJEČ JE TVOJA JEDINA ČAST 

Riječ koju danas kažeš 
Mora biti ti. 
Prošla su vremena 
Kada si ih prosipao, 
Kada si ih imao 
Ko pljeve. 

Prošlo je ono 
Kad si svakom 
Zlatna brda i doline, 
Kad ti nije bilo do riječi, 
Kad si ih ni za šta, kad si svašta i svima. 

Riječ je tvoja jedina čast. 
Riječ! 
Čast riječi, 
Čast u riječi, 
Časna riječ –
Jedna jedina 
Jednom. 

Dukati nijesu dukati u džepu, 
Časno je zlato 
Ono na jeziku. 
Ne arči ga 
Bez velike nužde. 

Riječ se, 
To bi već trebalo da znaš, 
Mora živjeti, 
Mora platiti 
Svim svojim, 
Najčasnije je glavom. 

Pazi šta radiš, 
Što zboris, 
Došlo je doba kad svaku moraš 

Kao da ti je potonja. 

Ne reci je 
Ako misliš poreći. 
Reci je 
Kad si cio u njoj 

Ko u grobu — 
Takva će ti i tamo trebati. 

Riječ je tvoja jedina čast! 
Budi već jednom i častan čovjek.

UBITI PJESNIKA 

Gdje će me stići gonioci, 
Na prenoćištu ili u parku? 
Što o meni znaju rebrolomci, 
Poslati da kost mi slome svaku? 

Pakleni momci volujskog vrata, 
Idu k meni , sve su bliže. 
Dobro plaćene psine rata 
Prokletstvo žrtve nikad ne stiže. 

U tome poslu krvavih ruku 
Pjesnik sam određen za smaknuće: 
U njihovim očima to im struku 
Ne čini važnom do nemogućeg. 

Ubiti pjesnika , nikom ništa, 
To se ne ubraja u čudesa. 
Tek sjutra će taj leš sa smetlišta 
Biti vidljiv krst ispod nebesa! 

12. IV 1994. Zagreb

KUČKINI SINOVI

Nikad od njih pravih pasa.
Drugo su ovčari,
Drugo su šarplaninci,
Drugo vučjaci,
Svaka čast hrtovima i dogama.

Motaju mi se oko nogu bezubi kerovi,
Tek oštenjeni bizini, bize male,
Gadovi neki pseći,
Već uškopljeni,
Pas im majku!

Laju, a ne znaju ni to da čine.
Kevću,
Nose naočare,
Po dvoje nose,
A ne vide u čijem su brlogu.

Ta neurotična kučad.
Ti mali psići,
Ti nesoji pseći,
Ta štenad zagrižena.
Ta pasmina zimomorna.

Plombiraju zube,
Nose ukrasne brnjice,
Svilene vrpce oko vrata.
Hoće to ta milet pseća,
Dok ih pravi psi zapišavaju!

Kad naiđem ispred njihovih štenara,
Rastu im crne zazubice,
Mašu sitnim glavicama,
Iz oba oka plaču,
Podviju repove i cvile.
Dobro znaju što o njima mislimo,
Ja i moji prijatelji vučjaci.

Nikada od njih pravih pasa.
Upudličili se.
Nakotili se,
Pune ih sobe i ulice,
Bi da ugrizu, a nemaju čime.

Vežgaju s tuđeg lanca,
Kašljucaju sipljivo,
Loču sve vrste alkohola,
Pate od pseće depresije,
Od učtivog bjesnila.

Kučkina kučad,
Kučkini sinovi!

1984.

Art Montenegro – 25. 01. 2021.