"Kišno lice" - Dimitrije Popović o sjećanju na Danila Kiša

Na čuđenje i razočarenje velikog dijela crnogorske kulturne javnosti, Danilu Kišu nije bila dodijeljena Njegoševa nagrada za književnost. Nagrada se dodjeljivala za iznimna ostvarenja u literaturi s područja bivše Jugoslavije. Ali, kao neki oblik ispravljanja pogreške, dodijeljena mu je 1984. godine Nagrada grada Cetinja. Među nagrađenima iz područja kulture i umjetnosti, uz Danila Kiša i Radoslava Ratkovića, bio sam i ja.

Na svečanoj dodjeli nagrada u velikoj dvorani cetinjske općine Danilo nije prisustvovao iz opravdanih razloga. Kada su u ceremonijalu dodjele ovih visokih priznanja, uz obrazloženje za svakog  nagrađenog pročitali moje ime, bio sam pozvan da priđem ukrašenom podiju i primim luksuzno dizajniranu plaketu u crvenom kožom presvučenim koricama s otisnutim grbom grada Cetinja. Vrativši se na svoje mjesto iz radoznalosti sam otvorio korice i vidio, umjesto svog imena, krasopisom ispisano ime Danila Kiša.
Nakon završene ceremonije vratio sam Danilovu plaketu i dobio svoju. Radilo se o banalnoj pogrešci, svakome se moglo dogoditi da zamijeni plakete, premda su na stolu bile poredane, jedna pored druge, samo tri.


Kada sam Danilu ispričao o ovoj zabuni, nasmijao se rekavši: „Njima je bilo najvažnije da se riješe nagrada.“


Ova simpatična zabuna možda ne bi niti bila vrijedna spomena da me uz nju nije vezao jedan san zamršene simbolike.


Na travnjaku ispred monumentalne zgrade cetinjske općine, pored jednog vitkog srebrnastog bora, nepomično je stajao Danilo Kiš odjeven u svijetlo odijelo. Široki sako bio je star, iskrzanih rukava na rubovima i raskopčan. Umjesto košulje vidjela se rendgenska slika njegovih plućnih krila, a iza nje, u dubinu prsnog koša na mjestu gdje se nalazilo srce, visjela je u obliku  dunje mala svjetiljka što je mutno žmigala žućkastu svjetlost. U rukama je držao ko-rijenje neke biljke. Bio je bosonog. Dok sam mu prilazio počela je padati kiša. Krupne su kapi namakale svijetlu tkaninu odjeće i klizile niz plastičnu glatku površinu rendgenskog snimka. Voda se cijedila spirajući ostatke zemlje s isprepletenih žilica korijenja. Kad sam mu se približio, pružio sam mu plaketu koju je bez riječi uzeo i potom sporim pokretom otvorio njene korice. Kiša je spirala sve što je na pergamentu bilo ispisano. Ubrzo se cijela površina zamutila sivo-crnom bojom nastalom od razlivenih tušem ispisanih slova Danilovog imena i prezimena.


Često se ovoga sna sjetim. Jasno vidim sve njegove pojedinosti ovdje opisane. Vidim i ono što je gotovo nemoguće opisati atmosferu tog sanjanog prizora (kao da budan snivam). Pri svakom susretu s Danilom u mislima mi se javljao taj njegov lik satkan u snu kao kakav piščev fantom, kao njegov mračni dvojnik.


Kada mi je moj bliski rođak i Danilov dobar prijatelj, Marko Špadijer, rekao da je Kiš ozbiljno obolio, ta me je vijest jako pogodila. Pomislio sam sa tjeskobnom konstatacijom kako je taj san bio na stanovit način mračno predskazanje piščeve sudbine. Nisam želio tražiti simbolička značenja za pojedinosti iz sna kao što su korijen, lampa koja žmiga, voda, bose noge… Iz razloga što se tumačenja određenih stvari ili pojava odnose na opće, a ne na konkretno, individualno značenje. Bose noge nemaju niti mogu imati isto značenje kod onih koji su ih sanjali. Ali to odbijanje mogućih tumačenja simbola imalo je dublje razloge. Nisam želio, kao u nekom strahu od skrnavljena, u taj prizor bizarne ljepote sna u poetskom i likovnom smislu, unositi instrumente racionalnih tumačenja. Nikakav postupak pažljivog seciranja tog Danilovog snovitog tijela, nikakvi precizni rezovi skalpela svijesti ne bi mogli zanimljivost racionalne spoznaje pretpostaviti imaginarnoj ljepoti poetske intuicije. To je bio on, istinski Danilo Kiš, koji mi se javio u snu onakav kakav jest, kakav mi se odlučio javiti, bez moje volje, bez prizivanja duhova njegove literarne podsvijesti. U snu je bio stvaran na način sna, kao što je u stvarnosti bio realan svojim životom i svojom literaturom.

Foto: Dimitrije, Petar, Jagoda Popović

i Danilo Kiš u Parizu 1989.

Prvi naš susret nakon što je obolio od raka pluća dogodio se na jednom ručku na Cetinju. Svečani ručak je priredio ondašnji ministar kulture Crne Gore Miodrag Lekić sa suprugom. Na ručku su bili Danilo Kiš sa suprugom Pascale Delpesch, Marko Špadijer sa suprugom Mirjanom i jedan mladi diplomata sa suprugom čija sam imena zaboravio... Jagoda i ja smo došli na ručak sa malim zakašnjenjem. Kada smo se pozdravljali sa prisutnima uz ispriku objašnjavajući razloge našeg kašnjenja, Danilo je ustao od stola i krenuo prema nama. Prije uobičajenog prisnog pozdrava, obratio se Jagodi rekavši „Vidiš, još uvijek sam živ.“ 


Dok smo ručajući razgovarali o raznim stvarima, pokušavao sam shvatiti zašto je Danilo ovu rečenicu izgovorio naglas tako da su ga svi prisutni mogli čuti. Pretpostavljao sam da je znao kako smo upoznati s njegovom bolešću, iako je bolest bila tek nedavno dijagnosticirana. Poznavao sam nekoliko ljudi koji su bolovali od karcinoma pluća i kojima se bolest poslije odgovarajuće terapije zaliječila. Neki su doživjeli visoke godine. Je li Danilo, pomislio sam, mogućnost vlastite smrti shvatio kao skoru neminovnost pa mu se svaki proživljeni dan činio kao trijumf u borbi koju je započeo sa zloćudnom bolesti?

Za pisce su pluća posebno osjetljiv organ. Tuberkuloza je pokosila mnoge pjesnike. Ostavljala je traga na njihovom književnom tkivu. Kako je Danilo prihvatio svoju dijagnozu? Kakav je intenzitet zadobila misao o smrti u njegovoj svijesti sada kada je bolest zahvatila njegovo tijelo?

Dok sam diskretno promatrao Danilove mršave koščate ruke, pomalo nervoznih kretnji, kojima je povremeno gužvao bijelu platnenu salvetu, pomislio sam na onu njegovu fasciniranost smrću opisanoj u romanu Bašta, pepeo. U trenutku su mi se kroz sjećanje prelistale stranice na kojima govori kako mu je majka saopćila da mu je umro ujak, kojega je tek trebalo da upozna. Kako je doživio riječ smrt, to „božansko sjeme“ što ga je njegova majka toga jutra posijala u njegovu dječačku radoznalost, što će od tad, od dječačkih dana, ispijati „sve sokove“ njegove svijesti i snagom opsesije ostati živjeti u njemu. Nije semogao pomiriti, pisao je na tim dirljivim i divnim stranicama, da će jednog dana i on umrijeti, da će umrijeti i njegove oči i njegova ruka i kako je razgledajući svoju ruku na dlanu uhvatio vlastitu misao, kao što sam ja u tom času za stolom promatrajući piščeve ruke uhvatio tu istu misao o smrti koja ga sada kroz bolest opsjeda u stvarnom, a ne kao nekad, u literarnom obliku. 


Pomislio sam kako li se osjećao kad mu je dijagnosticirana ta opaka bolest? Je li i tada, kao kad je bio dječak, pri pomisli da će i on umrijeti, osjetio ono „bujanje“, onu „bremenitost“ čije je posljedice, kako je zapisao, suviše brzo osjetio s naglom pojavom vrtoglavice i nagonom za povraćanjem? Je li i toga dana u Americi, kao onoga dana u djetinjstvu, misao o smrti izazivala u njemu dotad „nepoznatu muku“ i „komešanje u crijevima“? Je li i toga dana kao onog jutra u djetinjstvu, naslonjen na zid gledao u nebo misleći da „tajna smrti“ koju je rano spoznao preko ujakove smrti postaje dio njega, odnosno on dio nje, te velike tajne smrti?

Foto: Danilo Kiš - Dimitrije Popović 2014.


Za bogatim hotelskim stolom za kojim se dugo sjedilo i razgovaralo, Danilo je malo jeo. Čašu vina je sporo ispijao. Između dugih koščatih prstiju nervoznih pokreta vješto je prebacivao cigaretu, zavaravajući tom prisilnom igrom svoju strastvenu potrebu za pušenjem. Iako sam sudjelovao u razgovorima o raznim temama koje bi netko od prisutnih započeo, cijelo vrijeme ručka nisam se mogao oteti prisjećanja na Danilovu knjigu i na te spomenute stranice. Jer je on sam, njegovo tijelo, geste, oči, nos, zubi, šake, nokti, kosa, sve je prizivalo u sjećanje retke ispisane o smrti. Poetska sugestija tih stranica i stvarnosti oboljelog autora čudno su se prožimale na tom ručku na Cetinju. Sve je upućivalo samo na jedno, kao u nekom Bunuelovom filmu. Dugi stol kao odar prekriven bijelim stolnjakom, čaše, salvete, vino, hrana, ostaci jela, escajg, aranžirani buket cvijeća u plitkoj bijeloj vazi postavljenoj nasred stola, sve mi je u tim trenucima govorilo o smrti. Uzalud sam ulagao napor da izbjegnem te bizarne asocijacije. Nisam mogao pobjeći od sugestivnih slika, koje je kroz sjećanje stvarala Danilova literatura povezujući ih sa običnom, banalnom stvarnošću jednog ručka. Tako mi je spomenuta plitka bijela vaza puna svježeg svijeća, što je svojim oblikom podsjećala na minijaturni mrtvački sanduk, izazvala u memoriji Danilove riječi s istih navedenih stranica, kako će jednog dana on, dječak, morati prisustvovati smrti svoje majke koja će ležati u „postelji od cvijeća“. Taj se niz asocijacija sve više javljao kao da se razmotava onaj „svitak crne svile“ nošen vlastitom težinom Danilove literature i Danilove bolesti...


Ovakvo nizanje događaja i slika koje su mi navirale u sjećanje kao škarama prereza glas domaćina na cetinjskom ručku. Predložio je malu šetnju poslije ručka. Marko nas je pozvao rekavši da nakon šetnje dođemo k njemu, u njegov vrt, na kavu i konjak. Za razliku od ostalih Danilo nije mogao prihvatiti prijedlog rekavši kako bi ga dugo hodanje zamorilo. Jagoda je predložila da će ga odvesti autom. Odvojili smo se od društva i krenuli sjenovitom stranom ulice što je vodila uz rub gradskog parka nedaleko od vrta moje kuće… 


Čekajući Jagodu, Danilo i ja smo sjeli na cementne ivičnjake što odvajaju trotoar od ulice. To kratko vrijeme mi se učinilo neobično dugo ispunjeno nekom vrstom nelagode koja me na trenutke činila uznemirenim.
Lagano strujanje vjetra nadimalo je Danilovu široku bijelu košulju bez kragne. Nogavice njegovih svijetlosmeđih hlača bile su zadignute. Sjedio je s dlanovima oslonjenim na trotoar. Koščata jaka građa njegovih gležnjeva upadljivo je stršala iznad rubova razgaženih mokasinki koje je nosio bez čarapa. Nekoliko trenutaka nismo ništa govorili. Htio sam započeti razgovor, ali nisam uspio prevladati neku vrstu blokade koju sam osjećao. Trebao sam spomenuti bolest i pitati Danila kako se osjeća, a to je u tim trenucima bilo najteže.


Kao da je čitao moje misli, počeo je govoriti, gledajući daleko ispred sebe prema popodnevnim suncem obasjanim brdima što zatvaraju taj dio cetinske kotline kuda prolazi put prema moru. Ispričao mi je ono što sam već znao: da je bio sa Pascale u New Yorku, da je dobio visoku temperaturu, da ga je pregledala jedna doktorica, Mađarica, da je obavio niz pregleda i da mu je konstatiran rak na plućima. Otvorenost kojom je govorio o svojoj bolesti i kako su mu liječnici rekli da je rok preživljenja do pet godina, nije me moglo osloboditi one blokade koju sam i dalje osjećao. Rekao sam mu kako se liječnici znaju prevariti u svojim dijagnozama, na što mi je on s pomalo ironičnim prizvukom odgovorio: „Teško mogu omanuti, barem ne u mom slučaju.“

Dio teksta Dimitrija Popovića objavljenog u listu Lamed, jula 2017. godine.

Novosti


* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još
Nagrade Petra Lubarde
Previous

Nagrade Petra Lubarde

Leave review
Pa da idemo redom: Grand Prix na Svjetskoj izložb...
Read More
Prvo štampanje Gorskog vijenca
Next

Prvo štampanje Gorskog vijenca

Leave review
I ako se Petar II Petrović Njegoš ubraja u pjesnik...
Read More