LIK PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA

Petra II su opisivali brojni putopisci, poznanici, novinari, diplomate, agenti, nastojeći da što vjernije predstave njegov fizički izgled, mentalni sklop, njegovu nevjerovatnu obdarenost i fizičku ljepotu. Takođe više slikara i grafičara je pokušalo da predstavi njegov lik, fizički i duhovni. Svi ti pokušaji su višestruko zanimljivi, vrijedni i inspirativni.


Međutim, skoro da nema sličnog primjera da je ova mala balkanska zemlja, zagubljena u brdima i otomanskom mraku, kao varnica slobode, bila toliko presudna u životu i karijeri nekoga od njih kao što je to u slučaju ruskog oficira, rudarskog inženjera, diplomate i publiciste – Jegora Petroviča Kovaljevskog.


Jegor Petrovič Kovaljevski je (jednom kao istraživač i tri puta kao diplomata) boravio u Crnoj Gori po nalogu cara i odobrenju ruske vlade u važnim misijama, obavljajući delikatne zadatke od izuzetne važnosti i za Crnu Goru i za Rusku imperiju, u vrtlogu evropskih zbivanja, sudbonosnih za Crnu Goru.


Kovaljevski je do kraja ostao dosljedni prijatelj Crne Gore, naroda crnogorskog, glavara i običnih ljudi. Koliko god su za ovu malu zemlju na jugu Evrope bile od izuzetne važnosti njegove diplomatske misije, ništa manje nije značajan ni njegov naučnoistraživački rad, publicistički tekstovi i, nadasve, njegovo djelo koje se odnosi na Crnu Goru “Crna Gora i slovenske zemlje”, prvi put integralno objavljeno, posthumno.

Kovaljevski je, kao mladi ruski inženjer, tokom prvog dolaska u Crnu Goru, 2. juna 1838. godine, upoznao vladiku Petra II Petrovića Njegoša, i u njoj ostao skoro četiri mjeseca, do polovine septembra. Iz zabilješki sa toga putovanja u Crnu Goru, boravka u njoj i povratka, nastao je njegov obimni rad “Četiri mjeseca u Crnoj Gori” i još nekoliko manjih tekstova koji čine veći dio kasnije knjige.  


Jegor Petrovič je imao tu čast i privilegiju da se u svojoj dvadesetdevetoj godini sretne sa dvadesetpetogodišnjijm vladikom Radom, mladim gospodarom Crne Gore, budućim Petrom II Petrovićem Njegošem, jednim od najvećih slovenskih pjesnika. Kovaljevski je imao sreću da bude u neposrednoj blizini čovjeka koji je, iako u teškim prilikama po njegovu zemlju, stasavao ne samo u odlučnog vladara nego i u čovjeka velikog duha i poetu.


Mladi Njegoš je imao što da čuje i sazna od izuzetno obrazovanog Rusa, ali i on od samoukog vladike – ono što se ne može pročitati u knjigama. U svojim izvještajima i, kasnije, u posebnom tekstu Kovaljevski je iznio svoja zapažanja o vladici Radu kao vladaru, misliocu, pjesniku i čovjeku.

Kada je došao na Cetinje, sjećao se kasnije Jegor Petrovič Kovaljevski, u prvu svoju crnogorsku misiju (1838), bio je smješten u jednoj od ćelija Cetinjskog manastira, tako da je osjetio težinu mirnog manastirskog života i ljekovitu svježinu planinskog vazduha Crne Gore, na prelomu dviju klima – primorske i kontinentalne, u „kamenom moru“ ove čudesne zemlje.


„Moja ćelija je bila pored vladičine, i zajedno sa dvijema susjednim činila je skrovito stanište vladara Crne Gore, u jednoj od dvije ostale ćelije smještena je njegova biblioteka, a druga mu je služila kao spavaća soba, kao kabinet i prijemna prostorija. Pored nje je trpezarija“.


Ova zabilješka mladog ruskog oficira predstavlja vrlo upečatljivo cetinjski ambijent i daje atmosferu, stanje i uslove u kojima je živio, radio, vladao i stvarao mladi crnogorski gospodar, vladika Petar II Petrović Njegoš.


„Veliki dio dana vladika je provodio u poslovima upravljanja narodom“.


Međutim, Kovaljevski je imao svoje brige i obaveze, a glavna je bila učenje „ovdašnjeg“, crnogorskog jezika. On zapaža njegovu čistotu i neiskvarenost, iako se drži tradicionalnog ruskog stereotipa da je on posebno „srpsko narječje“.


Međutim mladi ruski inženjer, po nekom urođenom instinktu, vrlo lucidno zapaža:


„Međutim, jezik Srba je iskvaren mnoštvom stranih riječi, posebno turskih, dok je jezik Crne Gore sačuvao svoju prvobitnu ljepotu, kao i sam njen karakter. Samo nekoliko stranih riječi, italijanskih i turskih, uneseno je ovdje zajedno sa predmetima, za koje nije bilo moguće naći adekvatne, izvorne riječi.’’


Jegor Petrovič Kovaljevski je dao vrlo zanimljiv opis spoljašnjeg izgleda vladičina. 


„Neobično visokog rasta, vitak, sa crnim kao gar, na leđa spuštenim perčinom, s očima punim sjaja, s pravilnim crtama lica – vladika predstavlja obrazac muške ljepote. Ja znam samo jednog koji je veći i ljepši od njega. Njega zna sva Evropa. Slikar bi vladara Crne Gore uzeo kao uzor za prikazivanje Herkulesa, a filozof – za vodiča u svom životu. Vladika vodi neobično umjeren život: na hrani nije izbirljiv, odjeća mu je jednostavna, ali se ipak razlikuje od ostalih Crnogoraca“.


Pored fizičkog izgleda ruski inženjer i oficir je za kratko vrijeme pronikao i u prirodu i u karakter crnogorskog gospodara i duhovne potrebe i druge njegove osobine. Njemu je očito imponovalo ne samo poznanstvo nego i druženje sa vladikom Petrom Drugim. U tom pogledu dragocjena su njegova zapažanja koja je ostavio u putnim bilješkama. Kovaljevski o Njegošu govori s neskrivenim divljenjem, prijateljski:


 „On je toliko darežljiv i samilostan prema ubogima da je ne jedanput svoju košulju davao siromahu“.


Posebno su dragocjena zapažanja Jegora Petroviča o intelektualnom uzdizanju vladike crnogorskog, koji je sebe nazvao „pustinjakom cetinjskim“, o njegovom učenju stranih jezika, čitanju i stvaralačkom radu.


„Izučavanje jezika i književnosti postala su njegova strast i bježanje od teškoća koje mu nameću vladarske brige. On se smatra jedinim od boljih slovenskih književnika, vrlo dobro piše i govori ruski i francuski, a u slučaju potrebe može se služiti i italijanskim“.


Kovaljevski naročito ističe njegov patriotizam i fanatičnu ljubav prema svojoj zemlji, kojoj je ujedno i gospodar, o čijoj sudbini brine i životu naroda. 


„Ali osjećanje koje je kod njega najrazvijenije, i to u najvišim stepenu – jeste plamena ljubav prema njenoj slavi, njenom blagostanju, u tom pogledu on se stalno nalazi u nekom ushićenju“.


On posebno ističe jednu vrlo bitnu crtu Njegoševu, „svuda se očitovala snaga nepokolebljivosti njegove volje, koja čini neodvojivi dio njegovog karaktera“.


On između ostalog veli:

„Vladičina ličnost, ma u kakvoj se sredini on našao, ma u kakvom se društvu nalazio, svuda je bila primijećena, svuda je za sobom ostavljala trag“. Vladika je po svemu bio neobična pojava – po stasu, ljepoti, obrazovanju, duhovitosti, manirima, ali i duhovitom riječju, odmjerenošću…”


Međutim, njegov savremenik i među prvim biografima zapaža:


``Ali u Crnoj Gori ta se ličnost oštro izdvaja od njenih zaostalih sinova. Prelijepe spoljašnosti, vrlo visokog rasta, čak i među Crnogorcima, s učenim izrazom, s očima više zamišljenim nego blistavim – on je imao neobično prijatne manire, ništa neujednačeno, ničega oštrog ili prijetećeg u obraćanju. On je privlačio od prvog poznanstva. A ko ga je znao bliže – taj nije mogao a da ga ne zavoli svim srcem``.


Jegor Petrovič je imao prilike da Njegoša upozna i kao stvaraoca, pjesnika. U to vrijeme nijesu još bila nastala njegova najveća djela koja su ga proslavila.
Međutim on je zabilježio: „Nikada neću zaboraviti vladičinu radost kada je vidio prve svoje stihove štampane u cetinjskoj štampariji“


Jegor Petrovič, nesporno jedan od prvih Njegoševih biografa, kaže da je život toga „neobičnog čovjeka“ bio ispunjen velikim poetskim dometima, ali da je njegov kraj bio neobičan, za Crnogorce bolan i tragičan.
Jegor Petrovič Kovaljevski je u doba Njegoševo boravio vrlo kratko, u vladičinoj otadžbini, svega četiri mjeseca, po specijalnom zadatku inženjera, oficira i diplomate, ali je ipak uspio da kao stranac i mlad čovjek pronikne u duh i biće Crne Gore i upozna mladog crnogorskog vladiku (koji je tada imao svega 25 a ruski diplomata 29 godina).


On sam kaže da bi imao što i mogao puno da govori o vladaru Crne Gore, ali ga „skromnost tjera da prekine“. I na kraju proročko zapažanje i poruka Jegora Petroviča:


„Težak put mu je odabralo Proviđenje, ali će ga Proviđenje na tom putu, nadam se i osnažiti!“


Kovaljevski je iz Beča pisao Njegošu:


“Da li ću zaboraviti ikad Crnu Goru? O, nikada, nikada! Ona će se zauvijek sjediniti sa najljepšim uspomenama moga života.”

Kovaljevski je 1854. godine, valjda dirnut preranom Njegoševom smrću, napisao tekst „Život i smrt posljednjeg vladike crnogorskoga i događaji koji su slijedili“. U ovome životopisu Petra II Petrovića Njegoša ima puno detalja koje Kovaljevski nije navodio u njegovim prethodnim zabilješkama i esejima.


Ovaj tekst Jegora Petroviča je zanimljiv i zbog njegove posjete Lovćenu i sjećanja na vladiku Petra II, čiji je veliki poštovalac i prijatelj bio, s kojim je posjetio svojevremeno ovu njegovu zavjetnu planinu. Opis ponovnog izlaska na Lovćen je ne samo vrlo ekspresivan, nadahnut nego i po nečemu jedinstven: 


„Izašli smo na Lovćen. Glasni govor i neprestani pucnji su utihnuli. Svi smo se okrenuli k Cetinjskom manastiru, koji je ležao pred nama, duboko u dolini, i prekrstili se… Tako je bilo i prije petnaest godina. Šta me je to uzbuđivalo, kakve su se to misli rojile po mojoj glavi, zašto je tako kucalo srce? A Crna Gora je ležala preda mnom, kao ustalasano zaleđeno more. Jedino je izgled njen u tom momentu bio surov, prijeteći. Pokrivena snijegom, ona je bila mirna, kao da je preko nje prešla smrt i prekrila je svojim mrtvačkim pokrovom. Vrh Lovćena mračno se nadvisivao svojom gromadom nad razbijenim, razbacanim planinama, u besporetku navaljenim jedna na drugu, i samo se Skadarsko jezero tako živopisno, tako umiljato osmjehivalo sa svojim ranije zelenim obalama i u porodici svojih cvjetnih ostrva, a sada se na horizontu svojom sabljastom površinom, unekoliko pripodignutom prema Crnoj Gori. U daljini se uzdizalo, u masi snijega, kao kakva crna mrlja, gnijezdo na goloj stijeni – Žabljak“!


U svojoj bilješci, koja ima dokumentarni i literarni karakter, ponesen osjećanjem uzvišenog i ljepotom prirode, melanholično zapisuje:


„Lovćen, Lovćen! Davno li si blistao svojim za mene tako primamljivim vrhom. Davno sam te nazivao svojom zvijezdom vodiljom, obasipao te najljepšim epitetima, milovao te u svojoj uobrazilji! A sada? Sada je s tobom povezana moja jedina misao, misao tužna, misao o onome koji je ranije pripremao za sebe grobnicu na tvom nedostižnom vrhu. O, kako visoko, kako ponosno stremi k nebu taj vrh! Tako je stremila tamo i njegova moćna duša, željna slobode i prostranstva. Sada sam prije svega pogledom tražio neveliku kapelu, koju je jedva bilo moguće nazreti od sniježnih nanosa, a koja je namijenjana za čuvanje praha njenog tvorca – vladike“.

Po snijegu do koljena, upadajući u smetove, probijajući se uskom stazom, u surovom zimskom ambijentu, Kovaljevski je sa pratnjom jedva stigao na Njeguše, po običaju svrativši kod staroga Toma Petrovića, oca pokojnog vladike i strica aktuelnog vladara knjaza Danila.


Opis Njegoševog oca je vrlo upečatljiv i dragocjeno svjedočanstvo o ovoj izuzetnoj ličnosti iz vladajuće kuće Petrović Njegoš. Kovaljevski, nakon deceniju i po od prvog dolaska u Crnu Goru, primjećuje: 


„Starac se nije izmjenio. Imao je oko 100 godina, ali se takođe uspravno, kao i ranije držao, kao i ranije nas je rado primio, sreo nas je, ali više nije bio veseo, suze su mu navirale na oči kad god bi se sjetio vladike – a prisjećao ga se često, znajući da sam ga ja volio iskreno – ili kada smo govorili o sadašnjem ratu s Turcima. A Crnogorcu nije bilo moguće ne govoriti o ratu, jer su rane koje je donio ovaj rat svakom Crnogorcu bile isuviše bolne“.


Jegor Petrovič ispunjen osjećanjem tuge i zabrinutosti za sudbinu Crne Gore, ipak nije propustio da spomene vladičinu majku Ivanu:


„Njegova žena je često uzdisala, i sve je tu bilo tužno, prazno, kao da je nešto nedostajalo“. Pa dodaje „Nesrećni Tomo je prošle godine izgubio još jednoga sina, oca knjaza Danila, i ostao mu je samo sin Pero, predsjednik Senata. A koliko li je samo unuka, braće i rođaka izgubio. Mislim da to ni Tomo ni njegova žena ne mogu izračunati. Samo na Grahovu iz njegove porodice, poginula su šestorica’’.

Poslije Njeguša, nakon osam sati hoda, Kovaljevski se vratio na Cetinje.
On sadašnji doživljaj crnogorske prijestonice upoređuje sa slikom koju je ponio prilikom prvog dolaska u vrijeme blaženopočivšeg vladike Petra II s kojim je u razgovoru provodio puno vremena. Obojica su bili mladi, puni duha, iluzija i nada.


U Cetinjskom polju prvo mu se ukazala Tablja:

 

„Iza brda pokazala se stražarska Kula nanizana, kao biserom, turskim glavama – znači sve je po starome. Ali ovoga puta turske su štrčale tamo gdje ne bi trebalo da štrče, nijesu bile na ljudskim ramenima, i „to je na mene ostavilo mučan utisak“.

 

Onda se ruski putopisac i diplomata prepušta sjećanju na ranije vrijeme:


„Kako je bila lijepa cetinjska dolina nekada, u blagoj mjesečnoj noći, kada smo šetajući njome i zanoseći se razgovorom zaboravili kasne noćne sate. Sada je bila beživotna, hladna. Manastirsko zdanje je potamnjelo. Novo zdanje, kojemu je u početku živio vladika, a zatim knjaz i Senat, zdanje započeto još dok sam ja ranije bio ovdje, petnaest godina prošlo je otada, uzdizalo se u ravnici, zatvarajući pogled na horizont. Izgradilo se još nekoliko kuća. Uopšte, ravnica je izgubila svoj raniji usamljeni manastirski izgled. Kao što se to dešavalo i ranije, i ovog puta smo pošli direktno u crkvu: onako siva i stara je bila, i plesan i paučina su prekrivali ramove spremne odavno za ikone. Ali u malenoj crkvi nije se moglo okrenuti od grobova. Prije su ovdje počivale samo mošti svetopočivšega Petra, a sada pošto su Turci zauzeli Ostrog, prenijeli su ovdje i mošti svetoga Vasilija, a u uglu pri ulazu – još je stajao grob pokojnog vladike, kao da je očekivao da bude prenesen na visove Lovćena, kako je zavještao pokojnik“.


Nakon toliko godina ni u Manastiru (konaku) nije se ništa promijenilo: dvije sobe u kojima je živio vladika Petar II ostale su iste, ničim izmijenjene, u njima je sada živio Đorđije Savov, vladičin brat od strica. U sobi u kojoj je ranije boravio ruski diplomata sada je živio neki kaluđer.

Kovaljevski napominje da su vladičini posmrtni ostaci dugo ostali na Cetinju i navodi i razloge za to. Užasno obilne i neprestane kiše onemogućavale su da se sanduk sa posmrtnim ostacima dopremi do vrha Lovćena, „gdje je pokojni Petar ranije sagradio za sebe posmrtno stanište u nevelikoj kapeli, koju je uz izuzetne napore izgradio na toj nepristupačnoj visini“.

 

On naglašava da su se izvršioci Njegoševe posljednje želje da bude sahranjen na Lovćenu, uz sve ostalo, plašili, ne bez razloga, da bi Turci, koji su mu bili kivni cijelog života, mogli noću da se prikradu i odsijeku i odnesu vladičinu glavu, što bi za Crnu Goru bilo ne samo velika tragedija nego i sramota. Ubrzo po vladičinoj smrti je pao i snijeg i zavijao Lovćen tako da je sve do proljeća pristup njegovoj Kapelici bio nemoguć.


Kad je knjaz Danilo došao na crnogorski prijesto dočekali su ga veliki problemi i spoljašnje opasnosti, naročito od strane Otomanske carevine koja je spremala Omer-pašu Latasa da napadne i potčini Crnu Goru. Nastala su teška vremena. Novi crnogorski gospodar je morao da pođe iz zemlje i traži zaštitu velikih sila za crnogorsku nezavisnost i opstanak. Ni po završetku borbi sa Turcima nije se, ističe Kovaljevski, mogla ispuniti vladičina potonja volja. Lovćen je opet bio zavijan snijegom i velikim smetovima.


Želja pokojnog vladike, njegovih prijatelja a među njima i Jegora Petroviča Kovaljevskog, bila je ispunjena tek 1855. Kovaljevski je zapisao: „U Kapeli su bila napravljena mjesta za dva groba“. Nije jasno ni dan danas za koga je Njegoš bio predvidio to drugo mjesto!?


Po Kovaljevskom Petar II Petrović Njegoš spada u najznamenitije Crnogorce, najveće ličnosti njene ukupne istorije, mada se njegovo državničko djelo i bliskost sa narodnim bićem ne može mjeriti sa Ivanom Crnojevićem, vladikom Danilom i Petrom I. „Ali je pokojnom vladici, konstatuje ruski diplomata, pao udio sudbine ako ne tako blistave, a ono ne manje teške“.

Autor ovoga teksta o Njegošu ističe posebne njegove zasluge za zemlju kojom je vladao dvije decenije:

 

„On je ukrotio, umirio svoju zemlju, uveo u njoj red i poredak, građanske odnose, ostavio je u njoj poslije sebe ako ništa drugo a ono makar naznake blagostanja i zadovoljstva. A za dostizanje tih ciljeva trebalo se boriti ne s manje snage i ne s manje heroizma nego što su to pokazali njegovi slavni preci“.


Kovaljevski je bio neobičan čovjek i diplomata velikog dara i rijetke energije. Njegovoj vladi u Petrogradu je bilo poznato koliko je snažno i iskreno bio vezan za Crnu Goru, što je učinilo da NE bude imenovan za konzula u Kotoru, kada je trebalo da bude otvoren ruski konzulat za Crnu Goru. Jer politika i diplomatija ne uvažavaju emocije.


Izvor: ‘’JEGOR PETROVIČ KOVALJEVSKI I PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ’’ - Marijan Mašo Miljić

* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još