MATO ĐURANOVIĆ

Mato Đuranović (1895–1973) je bez sumnje jedan od najznačajnijih crnogorskih slikara 20. vijeka.

Sin najstarijeg školovanog crnogorskog slikara Špira Đuranovića završio je prvo muzičku akademiju, odsjek violina, a onda i likovnu akademiju u Njujorku.
Umjetničko djelovanje Mata Đuranovića, predstavnika starije generacije crnogorskih slikara u XX vijeku, započeto između dva svjetska rata, dalo je značajan doprinos razvijanju i utemeljenju poslijeratne likovne scene u Crnoj Gori. 
Rođen je 1895. godine u Đurićima (Boka Kotorska) gdje je završio osnovnu školu. Već tada je ispoljio talenat za slikarstvo a prve pouke dobio je od oca Špira (1964–1910), jednog od predstavnika prvih crnogorskih školovanih umjetnika likovno obrazovanog u Kijevu na postulatima akademskog realizma.
Srednju školu završava u Zadru gdje započinje da se bavi likovnom djelatnošću, koju je usmjeravao profesor Ivan Šoljan.
Od 1920. godine živi u Galvestonu (SAD) gdje aktivno radi na usavršavanju slikarskog obrazovanja.  
Prvi put samostalno kao amater izlaže u Galvestonu 1922. godine. Zatim slijedi i niz izložbi u drugim gradovima Teksasa nakon čega se konačno opredjeljuje za slikarski poziv. Akademski se obrazuje na njujorškoj akademiji (Grand Central Art School) kod profesora Arhila Gorkog, koju završava oko 1930. godine

„Bio sam jako impresioniran umjetničkim stvaralaštvom američkih apstraktista. Bilo je nečeg novog i neobičnog u njihovom shvatanju svijeta, u njihovom poimanju života. U njihovim platnima osjećao sam dušu. Makar to bila i najobičnija stvar – ona je linijom i bojom odražavala čudni unutrašnji sklop koji uzbuđuje...“ prisjećao se umjetnik.

Njegov talenat i posebnost njegovog umjetničkog umijeća veoma brzo je zapažen. Poziv da samostalno izlaže u američkim galerijama i muzejima to i potvrđuje. 
Na izložbi 1932. godine u Centralnoj galeriji u Njujorku za sliku “Per aspera ad astra“ (inspirisanu dalmatinskim ribarima) dobija zlatnu medalju. Zatim slijede izložbe u San Antoniju, Vašingtonu, Hjustonu i drugim gradovima. 

O njegovom radu kritika se veoma pohvalno izjašnjava.

„Đuranović je jedan od najvećih savremenih slikara kojega u Francuskoj smatraju kubistom, u Italiji futuristom, a u Njemačkoj ekspresionistom... To je zaista jedna interesantna umjetnička ličnost, nadahnuta vjerom jedne nove umjetnosti koja će se shvatiti tek docnije, tokom vremena“ - zapisano je u časopisu “La Revue moderne“. 

Tridesetih godina, prelomnih za svjetsku istoriju, kada mnogi poznati evropski umjetnici napuštaju Evropu i pred nadolazećim nacističkim prijetnjama odlaze u Ameriku, Mato Đuranović se, nošen snažnom čežnjom za roditeljskim domom i suočen sa besmislom života u tuđini, 1934. godine konačno vraća u zavičaj. Par mjeseci kasnije pridružuje mu se supruga Meri. Sa sobom je ponio i ono što mu je najdragocjenije – pune sanduke skica.

Odmah se intenzivno uključuje u razvoj kulturnog života Boke. Već 1936. u Kotoru je organizovana njegova prva samostalna izložba. Međutim, ratne godine prekidaju njegovu stvaralačku „egzistenciju“. Ilegalno pomaže partizanskoj vojsci. Jedan period provodi u zatvoru na Mamuli, a nakon oslobođenja pridružuje se bokeškim partizanima i učestvuje u borbama.

Konačno, nakon rata započinje sa pedagoškim radom u kotorskoj gimnaziji i nastavlja aktivno učešće u kulturnom razvoju Boke. Radi na osnivanju muzeja i arhivskih ustanova, kulturno umjetničkih društava, muzičkih škola, formiranju horova u Perastu, Kamenarima i drugim mjestima kao i osnivanju škole za likovnu umjetnost u Herceg Novom. 

Plemenitu prirodu, i prije svega velike ljudske vrline ovog tihog i nenametljivog čovjeka kakvim ga savremenici pamte, opisuje Ignjatije Zloković:

 „Od svojih učenika bio je voljen, cijenjen i zapamćen kao rijetko koji nastavnik. Učenicima je očinski prilazio i ulogu vaspitača vršio u punom smislu riječi. Njegova predavanja su prelazila uske okvire školskog programa. Nastojao je da svoje učenike oduševi ne samo za likovnu umjetnost, već za sve ono što je lijepo, korisno i plemenito. Kadgod je mogao, izvodio ih je u prirodu i upućivao da slikaju po slobodnom izboru.“ ​

Uporedo sa svim profesionalnim obavezama ne zapušta svoju veliku ljubav – slikarstvo.
Njegov kosmopolitski duh formiran u svjetskim umjetničkim metropolama težio je ka usavršavanju likovnog razvoja na temeljima modernih shvatanja. 

„Htio bih da stvaram moderno ali na mojim principima. Iako ekspresionistički, da to bude neposredno, blisko svakome, da odražava vrijeme u kome umjetnik živi. Želio bih da umjetnost bude univerzalna. Da je shvati i osjeti čovjek ma gdje živio, ma u kom kraju svijeta“.

Ljubav ka muzici i slikarstvu bile su dvije neodvojive strasti Mata Đuranovića. Ako je slika „nijema pjesma“ (Leonardo da Vinči), njegove slike nastajale uz zvuke omiljenih simfonija, reflektuju najdublja unutrašnja treperenja njegove senzibilne prirode. 

„Ja neobično volim muziku. U ovim novim radovima želio sam da prikažem ljepotu Boke u raznim mijenama dana i vremena – kao simfoniju muzike. Htio sam da u svoja platna unesem nove tonove te muzike, čiji je sklad nenadmašan, kao što je nenadmašna ljepota Bokokotorskog zaliva“ govorio je umjetnik.

Njegova čuvena izreka da: „Boka nema premca. Njene boje, brda, more. Ja sam sav u njoj i ona je sva u meni, sa svojim morem i kamenom u mojim platnima koja su ovdje nastala“ najeksplicitnije objašnjava njegove intimne vibracije, emocionalnu i humanističku prirodu.

Da bi se zaokružila životna i stvaralačka priča Mata Đuranovića moramo se podsjetiti jednog nesvakidašnjeg događaja, koji se desio u jesen 1970. godine. Amerika će još jednom vidjeti njegove slike, ali i Mato će se podsjetiti svojih mladalačkih dana. 
Zahvaljujući prijateljima, književniku Dušanu Kostiću, slikarima Branku Filipoviću i Aleksandru Prijiću i direktoru jugoslovenske okeanske plovidbe u Kotoru Savu Staroviću, koji su se pobrinuli oko realizacije ovog događaja, brodom „Kapetan Martinović“ započela je njegova prekookeanska izložba. Obišla je lučke gradove Galveston, Hjuston i dr. gdje je Mato boravio i radio do povratka u domovinu. Predstavio se sa preko pedeset radova pretežno sa motivima Boke. Ovo je ujedno bila i posljednja samostalna izložba kojom se zaokružio njegov stvaralački, a uskoro i životni vijek. 

Po povratku iz Amerike ispunjava još jedan san. Njegova dugogodišnja želja da otvori vrata svog doma i u ateljeu poželi dobrodošlicu putnicima namjernicima i ljubiteljima umjetnosti bila je realizovana jula 1971. godine i trajala do početka 90-tih godina XX vijeka. I kako je umjetnik govorio da to bude „…još jedan doprinos kulturi i turizmu ovoga kraja jer bi gosti, čekajući trajekte u Verigama, doživjeli jedno prijatno kulturno osvježenje…“ 
Niz godina nakon njegove smrti goste je dočekivala supruga Meri i sa puno entuzijazma i ljubavi evocirala je umjetnički put svog supruga.

Iako već odavno galerija nije dostupna javnosti, u njoj i dalje stoje izložena njegoviha djela. Među njima, na štafelaju, ostala je nedovršena posljednja umjetnikova slika rađena samo nekoliko dana pred smrt, na kojoj blistaju dva ostrva, dva čarobna bokeška „bisera“ kao spomen jednog bogatog, neumornog i predanog rada. 
Mato Đuranović je umro u Meljinama 21. februara 1973. godine.

Dobitnik je nagrada: nagrade za crtež Njujork, zlatne medalje za platno (Per aspera ad astra), 13-julske nagrade, nagrade likovnog salona 13. Novembar Cetinje i Oktobarske nagrade grada Herceg-Novog.

Odlomci preuzeti iz sjajne knjige “MATO ĐURANOVIĆ“ autorke Snežane Ivović u izdanju Matice crnogorske.