Mirko Kovač - VOĐE

"Cvjetanje mase", knjiga političkih eseja Mirka Kovača, i danas, dvadeset i četiri godine nakon što su prvi tekstovi objavljeni, jednako bolno i jasno pokazuje kako je opasno bilo i ostalo balkansko političko ludilo. U svojim itekako aktualnim tekstovima Kovač razotkriva i bez milosti analizira političare, njihove poteze te, naravno, kulturnu bratiju koja se priklanja vlastodršcima.


Sva razvratnost, moralna izopačenost i svakovrsna besprizornost političara i njihovih trabanata u "Cvjetanju mase" prikazane su toliko jasno i precizno da ne čudi što novine "Feral tribune", u kojima je većina tekstova iz ove knjige objavljena, više ne izlaze.


Kovač je smatrao nacionalizam velikim zlom od koga ni u dvijehiljaditim nije napravljen suštinski odmak. O tome u intervjuu iz 2012. godine za Radio Slobodna Evropa, Kovač je rekao:


„Mislim da smo mi još prilično daleko od toga da je prošlost prošla. Kako je budućnost, sama po sebi, metafizički pojam, mi se nemamo za što hvatati, nego za ono što je prošlo. Mi nećemo nikada donijeti neki tačan sud o prošlosti - baš zato da bi je svako tumačio na svoj način i kako njemu odgovora. Nema ništa lakše nego potegnuti nacionalizam kao oruđe.

CVJETANJE MASE


Vođe su napast, čak i kad su spasitelji. Uvijek dojezde na nekom valu, i u vremenima nekih rasula i kriza. Kada se pojave, lako se nametnu. Odmah naprave zaokret u retorici, prividno se približe narodu, zasipaju ga novim frazama i kljukaju praznim obećanjima.


Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se riješi bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bijedom. Vođa će naći načina da ih zabavi drugim stvarima, da im stvori mnogo neprijatelja i da u njima probudi ratobornost, osvetoljubivost i mržnju. To je način da ih se zaposli, veže uz sebe i učini zavisnicima svoje loše politike.
Intelektualci su, nema sumnje, kumovali mnogim nevoljama. Ustoličili su kojekakve bezlične osobe, hvalili bezvrijedne tipove, pleli intrige, cinkarili razborite i suzdržane kolege. Radili su za vlastodršce i progonili one koji su se usuđivali da ponešto zamjere toj vladavini, ili, ne daj bože, posumnjaju u duševno zdravlje vođe. Ali kad su se i vremenom sami trijeznili i sagledali obmane, onda bi se takvi intelektualci žderali zbog loše intuicije i plitike pameti. Jedni bi tonuli u rezignaciju i alkoholizam, drugi bi postajali ljuti protivnici do juče ljubljenom vođi.


“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što prije toga nije bilo u životu. O vođi se stvara lažna slika, a on uspješno pozira za tu laž. Pjesnici veselo grakću dok se ta avet uspinje. Oni je veličaju, a taj mali lik preobražava se u političkog diva.


U usponu vođe pjesnici vide povratak dostojanstva, jer vođe se i uzdižu tako što najprije proglase da je dostojanstvo naroda izgubljeno i sa s njima počinje nova historija. Samo razboriti intelektualci, skloni sumnji i skepticizmu, uspješno se distanciraju od tih naglih i zavodljivih pojava. Oni znaju da se narod ponižava dok se vođa uspinje, upozoravaju na to, ali su zaglušeni sveopštom galamom koju stvara vođa i njegova rulja. Dok on riče s govornicima, gomila aplaudira trivijalnostima i besmislicama. Lude vođe kao magnet privlače lude sljedbenike.


Ludački potezi u prvi mah mogu izgledati kao normalni, pogotovu što ih štampa propagira. Taj negativac, taj ludi šef donosi nagle odluke. On se probudi i prekine ekonomske, trgovačke i diplomatske odnose s nekom državom zato što je bijesan na politiku te države, ili pak uvrijeđen ako su ga tamo nazvali pravim imenom. Kad mrzi nekog političara, onda svoju mržnju ne obuzdava, već je širi na cijeli narod iz koje taj političar potiče. Pored toga u svom narodu pothranjuje mržnju, podstiče niske strasti, zavađa se sa susjedima, a potom i sa svima koji imaju neke primjedbe na njegovu politiku. Potjeruje novinare, odbija kontakte, ne prihvata konferencije za štampu. Izoluje svoj narod i nema prijatelja nigdje u svijetu. Nepovjerljiv je i tvrdoglav kad mu nešto savjetuje pametan čovjek, popustljiv kad mu nitkovi ugađaju, a prijemčiv za sve što je destruktivno i nakaradno.


Loše postupke vođe mnogi opravdavaju njegovim groznim saradnicima. Na te priče nasijeda čak i doboramjeran, mada ne odviše bistar svijet. To je način da se zatvore oči pred manama vođe i da se prikriju njegove slabosti. Ništarije koje ga okružuju i na koje se oslanja srž su njegove politike. On je bez njih izgubljen. Ti grozni likovi oko njega nisu ništa drugo do ustrostručeni lik samog vođe.

 

Ono što je zajedničko manje-više svim vođama jeste obdarenost za demagogiju, a u “liku svakog demagoga postoji jedna patološka crta“, kako je to svojevremeno rekao danas zaboravljeni filozof Vladimir Dvorniković. Razne fiks ideje uspinju takvog vođu do vrha, ali tada njegova država postaje luda kuća. On sipa megalomanske ideje, priča o velikim investicijama koje će ga visoko uzdići. Kaneti prepoznaje bolest upravo u toj “sklonosti prema visini“. Čim se ustoliči vođa odmah nastoji da se preseli iz kvarta koji je u nizini na neki brijeg, na neku uzvišicu, jer takvoj osobi nije bitno ‘da gore ostane, već da gore brzo stigne’. Kaneti kaže da se takvog tipa hrani nestalnost ideja, a on sve čini kako bi rastao i peo se ljestvicama prestiža. Ne bira sredstvo kako bi se što prije popeo, jer on od ‘malog’ postaje ‘veliki’, od ‘ništa’ ‘nešto’, od ‘nikog’ ‘neko’. Taj hiroviti vođa radi sve nabrzaka, hoće za tili čas da riješi ono što je neriješivo. Njegovim naglim odlukama oduševljavaju se neurotični i intelektualci. Mnogima se ludost dopadne, jer šašavi potezi kadkad “onebičavaju“ političku stvarnost. To je lakomisleno prihvatanje vođe. Salvador Dali je na jednom nadrealističkom skupu 1934. godine izjavio da je Hitlerova nadrealistička figura sjajna poput one Sada ili Lotreamona. Istoričar A. Hamilton upozorava da je “greška prenositi estetske ideje na nivo politike“.


Zaslužuju li negativne vođe da se o njima pišu negativne rasprave, da ga pisci uvode u književnost? Da Ružmon misli da naše rasuđivanje o takvom tipu ne smije da zavisi od “zanosa i mržnje koju izaziva“ i da ga ne bi trebalo određivati kao “genija u dijaboličnom smislu“. Filozof savjetuje da se u takovog vođu ne puca, jer ta čast pripada samo tiranima i kraljevima. Ludi vođa je greška istorije. Nije potrebno njegovo spektakularno svrgavanje, već nešto više ironije ili duha kako bi se izvrgnuo ruglu i učinio smiješnim. Potrebno je malo oštroumnosti da mu se prestiž podrije i malo odlučnosti da se njegova ludačka avantura na vrijeme osujeti. Njega će humor potisnuti; to je za natmurenog vođu otrov. Potrebno je da mu se smijemo i da se, smijući, povremeno ugrizemo za jezik.

* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još
Osmi rođendan Art Montenegra - stav urednika
Previous

Osmi rođendan Art Montenegra - stav urednika

Leave review
Aktuelni svijet umjetnosti uopšte nije kao onaj ra...
Read More
Josif Brodski - Pohvala dosadi
Next

Josif Brodski - Pohvala dosadi

Leave review
Jer dosada je upadanje vremena u vaš sistem vrijed...
Read More