Na Obodu - Boško Pušonjić

Vašoj pažnji preporučujemo predivnu priču "Na Obodu" velikog crnogorskog književnika, novinara i putopisca Boška Pušonjića (1933 - 1986)

NA OBODU

Ima jedno brdo. I na brdu drvo. Nad njima ptice — dovoljno za sliku i pjesmu. Ovo je priča priča o Obodu iznad Rijeke Crnojevića. Između Skadarskog jezera i Cetinja. Okolo bregovi po kojima u kasnu jesen berači divlji nar beru. Ispod Oboda je Rijeka što se dovde lijeno pruža od Skadarskog jezera, oblikom i tragom jegulje. Svuda je neki mir, iskonski, i, čini se svečan.
Možda je ta svečanost u nama dok se uz Obod penjemo. I prilazimo jednom starom crkvištu, i jednom zidu. Uz sami zid visoko je izraslo jedno drvo. Lovorovo! Nikad nijesam vidio toliku lovoriku. Niko je nije posadio. Sama je nikla. Zasadilo je ovdje vrijeme. A koga vrijeme lovorom zakiti, njegova je vječnost.

Ovo je to mjesto na Obodu, gdje se nalazio "dom za pečatanje knjiga" i gdje je 4. januara 1494. godine štampan Oktoih. Ovdje bijaše ta prva štamparija kod Južnih Slovena. Pet decenija poslije Gutemberga. Prva, poslije Krakova, u kojoj su štampane ćirilske knjige. I sa ilustracijama. Prva državna štamparija u Evropi. 
Đurđe Crnojević štampariju dobavi iz Venecije. Otuda mu i ljuba bijaše. A štampari bijahu jeromonasi, među njima vješti Makarije. 

"I sastavih forme na kojima za jedno ljeto osam ljudi svršiše Oktoih od četiri glasa" — zapisa on.

Ovdje Makarije sroči divno slovo Oktoiha.
Prvo slovo i nad njim ptica, raširenih krila. Za prvo slovo uloviti pticu — ni za slovo ni za pjesmu ne znam ljepše svetkovine. To prvo slovo pjesmi je ravno. To je taj brijeg gdje slovo nam, gdje knjiga nam sa pticom poče. Visoko da uzleti, u vječnost zvjezdanu, u vremenu da svijetli. Brđanin da čati, taj što nad slobodom bdije. Na gorama ovim, sam među pticama. Tu gdje slovo i sloboda isto znače. Gdje su ptice na gorama i na vodama, gdje su ptice u knjigama, gdje su ptice na grbu i pečatu Đurđevom.

Slova su "rukođelisana". Ljepotom odjevena. I za uzor ostala. Slova za lijepu riječ: čovjek, pjesma, domovina, sloboda. Slova da im se divi slovoljubac, slikar i pjesnik. Kroz vremena, do dana današnjeg. Da i sada starinu ali i vještinu i svečanost znače. I ostala su za Šafarika "najljepši uzor ćirilske štampe".

A za Ljubu Nenadovića: 
"Ni jedna knjiga u to doba pečatana u Jevropi ne nadmašuje svojom lepotom one knjige što su tada u Crnoj Gori štampane".

Ali, na ovim gorama nemirnim ne bi mira. Ni za knjige, ni za jeromonahe. I ode Makarije sa Oboda. U Vlašku da i tamo knjige pečata. Pa u Svetu Goru. Gdje i svete knjige.
Ode i Pahomije, vjerni pomagač jeromonahov. Pravo u Veneciju kod Božidara Vukovića, vojvode štamparstva. Onog te se i mrtav zavičajnom Skadarskom jezeru vrati, na Starčevu goricu, gdje i sada počiva. Od ljeta 1540.
A štamparije propadahu. I ova obodska i ona cetinjska. I poslije njih mnoge. 

Ona što je Njegoš 1834. godine nabavio, čudnu sudbinu iščeka. Jednom, kad Turci (koji li put?) na Cetinje nasrnuše, slova joj Crnogorci u olovo, za fišeke pretopiše. Da brane slobodu. Sličnu sudbinu slovo ne dočeka, ni prije ni poslije.
Tako se i slovom branila sloboda. Kad tuđin ne poštuje ni riječ ni slovo, onda se i slovo pretvara u olovo. U metak i prah bojovni. U vatru i smrt. Slovo kao ljubav i ljepota u miru, a kao smrt u ratu. Obod je više volio slovo. Da se čati, Oktoih da se poje, pjesma jutarnja i večernja. A tuđin je više metak volio. Pa ga i dobio.
A slova, vječna i divotna, u knjigama pretekoše do dana današnjeg. Ko zna kojim su sve putevima kroz vremena nošene, na desetine zlatnih dukata procjenjivane, kroz koje sve ratove čuvane, kuda sve skrivane — da bi sve to preko pet stoljeća nadživjele! Da bi se ljudi često i nad knjigama zaklinjali: "Hajte, braćo, sljubimo se kao slova štamparije!"

Tako su voljeli slovo. A šta je jeromonah sa knjigama htio, vidi se iz napomene na kraju Psaltira, štampanog godinu dana poslije Oktoiha.

"Svi koji hoće mogu se bogato naslađivati ovom knjigom. Ko nju čita: bio to car ili vladika, ili knez, ili prostak, siromah ili pali u beskrajne napasti — imaće svaku utjehu. Jer knjiga je ova čistoti nastavnik, žalosti promjena, djevojaštvu čuvar, bogu približenje, životu učitelj, svakom dobru pokretač..."

Na Obodu odavno nema ništa. Samo jedna zidina i lovor što buja iz crkvišta. Nema slova koja je Makarije u nekim nesanim noćima djeljao. Drvena i olovna slova su zlatni ljetopis. Kažu, ni krakovska, ni mletačka pečatnja ne može se izravnati sa Makarijem.
Odavno tih drvenih slova nije. Što po gori rasturena, što u vodu potonula, po vremenu razvijana. Svjetlucaju iz vremena kao noćna svjetlost iz daljina. Kao da sviti svitac zatravljeni.
Nema spomenika ni Đurđu, ni Makariju, ni štamparu, ni knjigovescu. Samo brijeg ovaj k'o da vječno neku divnu riječ slovi. I na njemu jedno drvo lovori. A spomenik svemu je u — slovu.
O slovu i ptici uvijek će se znati. Jedan ulovljen let ptice drže — grb i Đurđevi pečati. A slovo sa pticom ko voli — Oktoih nek čati.
Obod brdo. I na njemu lovor drvo. Naokolo galebovi. Opet slovo na potezu. Sad ljetopis dana ptice vezu. U jatima dok lijeću nad tom mirnom vodom. Pod Obodom.

Novinar i književnik Boško Pušonjić rođen  je 06. aprila 1933. godine  u Crljenicama, opština Pljevlja. Gimnaziju  je  završio  u Pljevljima a Filozofski  fakultet  –  grupa svjetske i  jugoslovenske  književnosti u Beogradu. Poslije  završenih  studija  posvetio  se  novinarstvu. Bio  je  stalni  dopisnik  i  šef  dopisništva  „Politike“ u Titogradu  od 01. januara 1962. godine sve  do  smrti.
U  književnom  stvaralaštvu Boška  Pušonjića  dominira  poezija. Objavljene  su  mu knjige „Balada  o Pivi“, „Crna Gora  izbliza“, „Od  Oboda  do  Sutjeske“, „Nordijka u Tari“, „Ljubišnja“, : „Vreme  u  zvezde raskovano“, „Zaum poljem  Tara  teče“, „Konačište  vremena“... Posthumno su mu objavljene knjige: “Mladost  Jabuke“, „Tara ljepotica  svijeta“,  i  zbirka  reportaža „Neuništivi  narod“, objavljenih  u „Politici“ od 1973 – 1985.  godine. Pjesme su  mu  prevođene na više stranih jezika. 
Bio je član Saveza novinara i književnika Jugoslavije i Crne Gore i delegat  na  kongresima ove organizacije. Biran je za predsednika novinara Crne  Gore.
Pušonjić  je  dobitnik više  nagrada i priznanja među kojima i su Nagrada za životno  djelo „Veljko Vlahović“ Udruženja novinara Crne  Gore i Decembarska  nagrada Titograda. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem, a dobitnik je  i brojnih Politikinih  nagrada  i nagrada lista „4. Jul“.

Preminuo  je 03. jula 1986. godine.