Nada Stanić

NADA STANIĆ (13. III 1931 - 25. III 2012) je bila prva, i dugo vremena jedina, žena vajar u crnogorskoj umjetnosti.

"U Crnoj Gori postoji kamen, more i zelenilo. E, ja sam uzela kamen, i to kamen iz prirode, i od toga pokušavam nešto da napravim."

Nada Stanić-Marović rođena 1931 godine na Luštici, opština Herceg Novi. Završila je Umjetničku školu u Herceg Novom 1957. godine u kojoj je jedno vrijeme radila kao nastavnik. Tu u Herceg Novom je zasnovala i porodicu. Njen suprug Vojo Stanić, slikar svjetskog renomea, a sin Tomislav takođe umjetnik, uspješni pijanista koji živi i radi u Njujorku.

 "Ja živim svoj, a moj suprug i sin, svoje živote. I svako od nas radi po svojim mogućnostima. Mi samo jedni drugima kvalitetno i s ljubavlju pomažemo. Moja poetika nema nikakve veze s tim. Ona je slobodna i svoja. Baš kao i ja. Reflekotor pažnje oduvijek je bio na Voju. Čini mi se otkako se rodio da su zvijezde namještale tako. Naš sin Toma gradio je karijeru na svoj način. Kao roditelji, podržavali smo ga i danas to činimo. Jedni drugima ne smetamo. Komplikovani smo vam mi Stanići, a tako obični i jednostavni."

1959. godine postala je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Radila je kamene skulpture i redovno izlagala na izložbama ULUCG

"Nadine skulpture nijesu rađene meko i sentimentalno čak i kada motiv tome vodi - prikaz ljubavi, likovi žena i djece. Ona zadržava čvrstinu u mjeri u kojoj to traži materijal i uspjeva da sačuva jedinstven stilski izraz i kad obrađuje tvrdi kamen, ili gips kao predložak na rad u kamenu ili jedan specifični laki kamen pješčanik (negdje ga zovu i siga) i koji traži izgrađen pristup da bi se u njemu postiglo ono što umjetnik želi. Njene skulpture su stilski jedinstvene i prepoznatljive. " - Olga Perović, likovni kritičar

"Forme moje skulpture su arhaične. Imam osjećaj kao da sam ih digla iz prirode. Okruženi smo kamenom - to je Crna Gora"

Nada je samostalno izlagala u palati „Sponza” u Dubrovniku, „Pomirbenoj dvorani” na Gospi od Škrpjela, Dvorani „Park” u Herceg Novom. Dobitnica je nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar”, Cetinje, 1969; nagrade Hercegnovskog zimskog salona, Herceg Novi, 1976. i 1983. godine. 

Preminula je 25 marta 2012. godine.

"Moja pokojna žena se zvala Nada i o njoj mislim sve najljepše, a i o životnoj nadi mislim sve najljepše, pošto nam pomaže da živimo bezbrižnije. Svi se nečemu nadamo. Moja Nada je otišla iz mog života dok sam bio u bolnici, na operaciji. Kad sam se vratio kući nje više nije bilo, ali još nisam otišao na njen grob. Otići ću tamo, odlučio sam, kad procijenim da neću moći da se vratim." 

"Pitaju me ljudi zašto sam naslikao veliki broj jedrilica. Pa evo zašto: Zato što ja mojoj dragoj Njaki, mojoj gospođi supruzi za svaki rođendan 13. marta napravim po jednu jedrilicu. Ona voli jedrilicu i voli more. Nada voli da jedri. I nije ona zamislila baš ovu jedrilicu, već sam to ja izmaštao za nju", riječi su Voja Stanića.

dio teksta i fotografije preuzeti sa sajta: nada-stanic.com