O ŽIVOTU I DJELU PERA POČEKA – Radonja Vešović

Neobičan je tok života i stvaranja Pera Počeka, ali i sličan biografijama mnogih crnogorskih slikara, i ne samo slikara. Kao u kakvoj bajci s rđavim završetkom: koliko ga je na početku sreća poslužila, toliko su mu se na kraju teškoće ispriječile, i sve do danas onemogućavale da se njegovo slikarstvo nađe pred očima onih kojima ga je posvetio. Ubijeđen u vrijednost svoga rada, govorio je u šali: „Pričekaću ja, nije meni uzalud prezime Poček.” 

Još sva u mozaiku lične prepiske, prikaza i članaka u stranoj i crnogorskoj štampi i u pamćenju savremenika, Počekova biografija još čeka i traži svoga autora. I njegova mnogobrojna ulja i olovke, podijeljeni tematski na crnogorske i italijanske motive, rasuti od Rima do Cetinja i Beograda (većinom u privatnom vlasništvu), čekaju na jednu veliku retrospektivu, na sistematizaciju, na proučavanje i sigurniju, u metodu, istorijsko-estetsku analizu i ocjenu, na mjesto koje tom djelu odavno pripada. 

Rođen je 1878. godine u cetinjskoj trgovačkoj porodici, u jednom za Crnu Goru prelomnom razdoblju pri kraju crnogorsko-turskih ratova 1876-1878. godine to jest, nakon pobjede na Vučjem dolu, Fundini i Trijepču, poslije “devet krvavih dana” – okršaja sa Sulejman-pašinim trupama od Nikšića do Spuža. Rođen je upravo u godini Berlinskog kongresa na kom je Crna Gora definitivno priznata od evropskih sila kao nezavisna država, a njena teritorija dvostruko uvećana. 
Sa poslijeratnim oživljavanjem trgovine, zanata, trgovačkih i diplomatskih veza Knjaževine sa gotovo svim zemljama svijeta, sa „prvim lastama” špekulacija i prodiranja inostranog kapitala, počinje klasna podjela prnogorskog društva i politička borba između građanstva, inteligencije i ssoske sirotinje i dvorsko-dinastičkog sloja preko koga je knjaz Nikola nastavio svoju autokratsku vladavinu. S porastom broja glavara-veleposjednika, kojima je knjaz dodijelio zemlju odbjeglih Turaka„ uvećavao se broj bezemljaša i napoličara, ekonomska i politička emigracija, a time i opozicija knjaževom aposolutizmu. Posljedica tih poslijeratnih previranja možla je i bankrotstvo Perovog oca u trgovini, koje je bilo odlučujuće u životu “sina Ilije Mićunova i majke Gorde, sestre onda jako uvažananoga popa Filipa Ivaniševića.” 

“Prvo doba svoje mladosti”, piše Poček Milutinu Plamencu, „provedo kao svako balavče cetinjsko— u igri, a nešto u školi, sav željan školovanja. Ali nesrećni otac propade u trgovini, te nas četvoro lude đece moradosmo tražiti zaradu. I tako uđosmo u dvor. A naše bogato imanje prođe na inkanat za platiti izrob. I tako ostadosmo: časno, ali na ulici bez ručka. Zahvaliti toj našoj nesreći poznadoše nas i prisvojiše kao svoje omiljene u Starom dvoru gdje smo poodrasli. 
Tom dječaku, koji se naslušao priča o vladici Radu od onih koji su ga dobro znali, među koje Pero ubraja i svoga oca, – priteče u pomoć slučaj. Prema jednom svjedočenju, knjeginja Jelena vidjela ga je kako kod ovaca, pod Špadijerskim vrhom, dovršava crtež životinje, i pozvala ga u dvor. 
„Mislim da onda nije bilo pjesme”, kaže slikar u jednom pismu, „koju ne znavah izdeklamovati, a manit za slikanjem. Kad viđah koji da crta, dotrčim da gledam i da pitam: kako to, kako ovo? Knjeginja Jelena, tek što se bješe vratila iz Rusije sa svoga školovanja, hrabri me i daje mi svakodnevno bogati pribor da produžim svoje crtanje i da, kad to izradim, donesem u salon za pokazati joj i čuti njene prve korekture.” 

Tek tada, pred izgledima trajnijeg mira, crnogorski dvor šalje u svijet prve mladiće na umjetničke škole. Tako je i dvadesetogodišnji Pero Poček – preko Trsta, Venecije i Firence – stigao u Napulj gdje je kao pitomac kraljice Margarete primljen na tamošnju, onda poznatu, likovnu akademiju. 

Prijemnih ispita slikar se sjećao kasnije kao „drhtanje od stra”: „Prvu paletu morali su mi spremiti drugovi, a ja još nijesam znao kako se zovu boje… Šesti dan rada, evo dolazi Moreli, a sva škola sa poklonom… On daje znak da se sjedi i radi u miru. Ne čuje se ni mušice, a ja drhtim od stra njegova suda, koji ako mi ne bude povoljan ili da se ubijem ili da se gubim po svijetu i Americi bez strva. On je zastao i počeo da koriguje sa moje strane, dvojica njih bili su srećom prije mene. Prvome je kazao da po radu nije za preporuku, te je bolje da ide iz škole, jer nije za umjetnost, a meni groznica do ludila. Sa drugim đakom – skoro isto: da nema volje za slikanje. Sad je sio na moje mjesto, i pošto me dobro osmotrio, gleda model i upire oči u rad, pa će najzad reći: 
– Duže je da Vi radite sa bojama? 
– Maestro, moj prvi rad. 
– Nije moguće! 
– Tolika je istina da još ne znam kako se zovu boje, a paletu su mi udesili gospoda, moj drugovi. 
– Onda, dobro. Veoma lijepo. Pa ćete sada zabilježiti sa ove strane datum i čuvajte ovaj rad. 

Prve tri godine na akademiji Pero Poček marljivo vježba crtanje, studije glave i ljudskog tijela, najčešće prema gipsanim odlivcima rimskih antičkih skulptura; uporedo proučava najpoznatija djela italijanskog slikarstva, kao crnogorsku istoriju i folklor. Prije odlaska na klasu poznatih italijanskih slikara realista – Morelija i Palićija, proputovao je „kraći prečnik Jevrope od Južne Italije pa sve do Norveške”, o čemu je objavljivao putopise u „Glasu Crnogorca”. Na akademiji Poček se talentovanošću izdvaja od ostalih studenata, da njegov profesor Moreli u njemu vidi svog budućeg nasljednika, vodećeg pedagoga. 

Poslije završenih studija (1903. godine) čini se da mu je glavna slikarska ideja bila – „stvoriti scenu nestajanja Pompeja sa tri veće slike”, koje je prema Morelijevoj želji trebalo da ostvari za života svoga profesora. Ali, u praksi, umjesto ove tri slike nastao je Počekov poznati tematski ciklus „Pompeji”. Radi njega je putovao po Siciliji, proučavao vulkanologiju, aktivnost Etne i Strombolija, i pri povratku se zadržavao na Kapriju da se usavrši u slikanju primorskih pejzaža. 

Na Kapriju Poček se upoznao s Maksimom Gorkim i portretirao ga je u ruskom kaputu, zakopčanom do ispod grla. To je i jedini portret Gorkog za koji je on pozirao (sada u posjedu Počekovih naslednika u Rimu). Možda je to uslijedilo nakon prijateljskog začikavanja od strane Gorkog. „Crnogorče, (tako se Gorki najčešće obraćao Počeku) vidim da dobro radiš pejzaže, a kakav si na portretima?” Govoreći o susretima s Gorkim Poček je rekao da nikad u životu nije vidio blagorodnijih očiju od njegovih.

Na Kapriju s Počekom tada boravi od njega mlađi slikar, poslan takođe na školovanje, sin Vojvođanina, crnogorskog ministra prosvjete, vojvode Sima – Đoko Popović, rođen u Baru. I Popović je tada portretisao Gorkog i zajedno s njim i sa Počekom odlazio s ribarima na izlete i u ribarenje. 

Prilika da učestvuje na izložbi slikara balkanskih zemalja (Crne Gore, Srbije, Bugarske i Grčke), u Londonu 1907. godine, vraća Počeka na Cetinje da pripremi radove. Stečena znanja i susret sa rodnim krajem čini svoje. Čim je stigao na Cetinje, Poček putuje u Ulcinj, krstari po Lovćenu, po Rijeci Crnojevića i oko nje, po okolini Cetinja, po primorju, i intenzivno slika. 
O uspjehu balkanske izložbe, na kojoj je Poček dobio jedno od najvećih priznanja, on kaže: „Kad su pitali naši glavni kako smo u Londonu? – Dobro, zahvaliti slikama Pera Ilijina, ispred kojih se gomila svijet da gleda”.
Poslije uspjeha u Londonu ova izložba je iste godine prenesena na Cetinje, gdje ju je u Biljardi, kao povu crnogorsku slikarsku izložbu, otvorio knjaz Nikola u dvorani ministarstva vojnog. 

Nije poznato koliko je puta poslije studija Poček posjećivao Crnu Goru, ali se čini da su mu dvije posjete ona pred izložbu u Londonu i ona povodom izložbe na Cetinju – bile stvaralački najplodnije. Sun-cu i kamenu, ustreptalim tonovima jeseni po lovćenskim padinama i po primorju, Poček daje snagu pjesničkog doživljaja. Tu Počekova paleta nadrasta sve šablone akademizma. U svojim crnogorskim platnima pogotovo u onim s pejzažima i portretima, ravnim najvišim dometima tadašnjeg evropskog slikarstva – Poček se probija ka svojim bojama, ka novom, slobodnijem, plenerističkom prosedeu. Očevidno, tada su nastale i njegove najbolje slike, pa i monumentalno platno „Gusle”, za koje su mu danima strpljivo pozirali njegovi prijatelji Cetinjani. 
Tom slikom, slikom sjednika u kući Crnogoraca, ranjenog u jednom od bojeva s Turcima sa dvanaest likova u živopisnoj narodnoj nošnji, Poček je na motivu borbe za slobodu dao pun zamah svom daru i realističkom likovnom postupku. 
O „Guslama”, izloženim na Počekovoj samostalnoj izložbi u Rimu 1911. godine, Adolfo Ćinkvini, italijanski likovni kritičar, piše sa oduševljenjem, nazivajući ih slikom „najvećom u toj sali, ali ne samo po dimenzijama”. „Utjeha je za nas Italijane”, kaže taj kritičar, „što je učio na našoj umjetnosti ovaj mladi slikar, koji pokazuje toliko ozbiljnosti u namjerama i toliko srećne skromnosti u učenju”. 

Kao i kompozicija „Gusle”, vjerovatno su tada nastala i ostala Počekova poznata platna: „Ulcinjsko polje”, „Pejzaž” – s jablanom i s kupovima kukuruza, „Mlin Crnojevića” – s crkvom na Ćipuru u pozadini, „Kapela na Lovćenu”, „Unutrašnjost stare kapele” – grob Njegošev prekriven crnogorskom zastavom, „Crna greda”, „Pogled s Belvedera”, „Boka Kotorska”, „Mlini kod Oboda”, „Most na Rijeci Crnojevića”, „Kapela na Lovćenu u oluji” (slikajući je po oluji odbolovao je upalu pluća) „Lovačka kuća” – ulje na kome svjetlost prodire kroz lišće, „Pogled na Lovćen s Bukovice”, kao i njegova neposredna i poletna „Vršidba”. Ta manja slika – sa figurom seljaka koji iskraj koca u gumnu goni konje spada u Počekove izrazito impresionističke inspiracije i postupke. Ona je i početak nove faze kojoj će slikar ostati dosljedan, a i svjedočanstvo o prvim uticajima impresionizma u Crnoj Gori. 

Nije na odmet napomenuti da Pero Poček nije počeo na sasvim „praznom prostoru”, već da se imao na koga i na šta nastaviti. On je u daljoj prethodnici imao zoografe iz šesnaestog i sedamnaestog vijeka, i one kasnije: Vučinu Šćepanovića, Vasilija Njeguša, popa Strahinju, Andriju Rakočevića, Aleksiju Lazovića, Đorđa Mitrofanovića, Radula, daskala Dimitrija, slikarske porodice Dimitrijevića i Rafajlovića, Tripa Kokolju i druge. A prvi počeci svjetovnog, građanskog slikarstva u Crnoj Gori pripadaju „gostujućim” slikarima iz inostranstva i iz drugih jugoslovenskih zemalja.
Nadahnuti i pokrenuti nadčovječanskim podvigom Crnogoraca koji vode oružanu borbu protiv otomanskog džina, prema kome tada taktiziraju evropske velesile, Crnu Goru posjećuju i njenu borbu slikarski slave: Anastas Jovanović, Teodor Valerio, Evžen Ronža, Ferdo Kikerec, Paja Jovanović, Jaroslav Čermak, Vlaho Bukovac, kao i onda poznate političke, književne i naučne ličnosti. Jedan od tih naših „izvanjaca”, koga je Poček u svom djetinjstvu mogao na dvoru da zapitkuje o vještinama crtanja, mogao je da bude i – preko dvadeset godina od njega stariji — Vlaho Bukovac.

Naslanjajući se u mnogo čemu na ono što su takozvani „izvanjci” započeli, rođen iste godine kad je Čermak umro, Poček se kreće dalje, osavremenjuje se i bogati. Sa prvim uspjesima kao da se oslobađa i slikareva ličnost, oslobađa se, kako sam kaže, kroz „znojavi rad i učenje, bez da pali tamnjan ikome». Umjesto dvorskih tema i ličnosti, kod njega dominiraju crnogorski i italijanski pejzaži, portreti njegovih roditelja – „Gorde”, „Ilija” i „Gorde s unučadima i mačkom” i izvanredni autoportreti. Počekov stvaralački ideal je stvarnost. „To je Niko Stankov Martinović, sa gunjem, moj kum” – rekao je on objašnjavajući jedan svoj portret. „Pogledaj ga – uzmi britvu, povuci po platnu i krv će poteći!”. 

Odnos Počekov iz inostranstva prema ondašnjim političkim zbivanjima u Crnoj Gori, prema borbama između „klubaša” i „pravaša”, ni je poznat, ali je nesumnjivo da on sve svoje planove poslije svoje izložbe u Londonu vezuje za Cetinje. Međutim, na slikarevu ponudu upućenu knjazu – da se poslije vjenčanja u Rimu, gdje ga je čekala vjerenica, Italijanka, za stalno nastani na Cetinju i da tu „ona pjeva i prevodi, on da moluje „Gorski vijenac”, knjaz je – prema jednom Počekovom pismu odgovorio ovakvim savjetom: 
„Nije moguće, Pero. Ovdje bi ti propao kod naših, koji bi te zaveli po kavanama za ispijati, kartati se i voditi politiku. I tako bi u tebe udavili svaku crtu tvoje današnje vrijednosti. Idi kud mogneš bolje proživjeti.” Iako mu je knjaz istinu govorio – na Cetinju su tada nicale kafane kao pečurke poslije kiše i mnogo se pilo i kartalo, to odbijanje za Počeka od velike važnosti moglo je da ima i drukčije motive, pa i motiv političke opreznosti. Jer čovjek kao Poček, već godinama izložen uticaju drugih sredina, sredina sa većim građanskim slobodama, mogao je u tadašnjim političkim prilikama u Crnoj Gori prije postati knjažev protivnik nego pristalica.

Biografski podaci o Peru Počeku poslije toga su dosta oskudni. Ali se zna da je sa suprugom, kao dobrovoljac, učestvovao u borbama oko Skadra 1912. godine, kad je njegova Tina za brigu oko ranjenika odliko-vana medaljom Crnogorskog Crvenog krsta. Počekove veze s rodnim krajem svode se zatim na dopisivanje s rođacima, na rijetke posjete prija-telja iz zavičaja i na slikanje motiva iz „Gorskog vijenca”, prema kome je završio trideset sedam slika. 

„Ja sam Cetinjanin i Crnogorac”, – govorio je on prijateljima, i želim da one stvari koje sam tamo ostavio, vise oko ognjišta pored koga sam se rodio!” … „Tako je dušom prenesen u ta doba i mjesta”, piše Počekova supruga Tina svome đeveru Niku o slikarevom naporu da prodre u dubine Njegoševog stiha „da se srdi na svakoga i na sve što ga podsjeća na današnji život i okolinu”.
Životni stavovi Pera Počeka naziru se kroz podatke o poznanstvu s Maksimom Gorkim, o njegovoj želji da se vrati u Crnu Goru, o odbijanju ponude otkupa njegovih slika od strane bivše Jugoslavije za Narodni muzej Beograda, kao i ponude da se stalno preseli u Beogradu. Najzad, iz podataka da je učestvovao na izložbama beogradskog društva slikara „Lada” u Rimu. 
Niko Ðurović, najstariji živi crnogorski slikar, kaže da ga je na putu u Rim podstakla veza sa Počekom, uspostavljena preko Perovoga brata, tada sudije u Podgorici, i svijest o, vrijednosti koje mu je pružalo poznanstvo s tako velikim slikarom.” I sa tog puta, pored utisaka iz muzeja i instituta lijepih umjetnosti, gdje ga je Pero vodio i sve mu komotno i bez žurbe pokazivao”, – Đuroviću se prema tom intervjuu – najviše svidio boravak u Perovoj kući, njegovo gostoprimstvo. 
Okružen ambijentom svoga rodnog kraja usred Rima, pored svoje supruge koja je, vele, govorila kao kakva rođena Cetinjanka, Poček je proveo svoje posljednje godine slikajući motive iz „Gorskog vijenca”. U pismu upućenom sinovcu Pavlu izrazio je želju da dođe i da umre u svom starom kraju. Pitao je: Ima li kud da dođe?… Njegova uža porodica usprotivila se toj Perovoj namjeri, i Poček je 2. februara 1963. umro u Rimu, gdje je je i sahranjen.

Obilježavanje stogodišnjice Počekova rođenja jedna je od neophodnih inicijativa naše Akademije i prvo je poslijeratno javno priznanje ovome crnogorskom umjetniku čijim bi se djelom od nekoliko stotina slika to se mirno može reći ponosila svaka kultura u svijetu. 
Napori kulturnih činilaca naše socijalističke republike da se Počekovoslikarstvo otkupi, objedini, i, po želji autora, učini dostupnim narodu, sveli su se, nažalost, na neuspjele pokušaje. 
I tako Počekovo djelo sve do danas ostaje nepravedno zapostavljeno, gotovo zanemareno, a ime, mada ponekad u štampi epizodno pominjano — polupoznato.
Zato se ovaj jubilej prilično razlikuje od sličnih kulturnih manifestacija po tome što ukazujući na moralni dug prema Počeku gotovo otkriva jedan izvanredno značajan umjetnički opus u koji je ugrađeno bezmalo šest decenija života i rada, a u isto vrijeme pobuđuje na korisna razmišljanja odnosu prema kulturnom nasljeđu i o kulturi uopšte. Ovaj jubilej je takođe i praznik otkrivanja veličine crnogorskog slikarstva pri njegovim prvim koracima.

Bez Počeka, tog nesumnjivo najznačajnijeg imena generacije prvih naših školovanih likovnih stvaralaca (u koje spadaju: Špiro i Mato Đuranovići, Anastas i Špiro Bocarići, Marko Gregović, Mihailo Vrbica, Ilija Šobajić, Vladimir Novosel, Marko Brežanin, vajar, – školovanih od Petrograla, Moskve i Odese, do Soluna, Beograda, Venecije, Napulja Minhena, Beča i Pariza), slika razvoja naše likovne umjetnosti bila bi nepotpuna, lišena kontinuiteta, a njegov današnji renome sa Petrom Lubardom, Milom Milunovićem, Jovanom Zonjićem, Milošem Vuškovćem, Ristom Stijovićem i drugima, gotovo metafizički.
Ali je to već druga tema i posao jedne istorije crnogorske likovne umjetnosti koja je nezamisliva bez Pera Počeka.

Radonja Vešović 
Rad objavljen u Glasniku Odjeljenja umjetnosti CANU, 1978.
Na pripremi materijala za ovaj napis pomogao mi je Mladen Lompar, pjesnik, istoričar umjetnosti.