PERO POČEK (Cetinje 20. mart 1878.- 2. februar 1963. Rim) je najmarkantnija ličnost prve generacije školovanih crnogorskih slikara.

Njegov opus samo djelimično poznat i dostupan široj javnosti, nažalost, još uvjek nije sistematizovan i adekvatno valorizovan. Njegovo likovno stvaralaštvo je izuzetno plodno i tematski raznorodno: portreti, pejzaži, mrtve prirode i kompozicije sa crnogorskim motivima.

Na slikama predijela Poček ispoljava svoju osobenu nadarenost i ogromno slikarsko znanje. Lično iskustvo i obrazovanje sticao je velikim i upornim zalaganjem, stalnim radom i temeljitim opservacijama velikog broja likovnih djela, nastalih u različitim epohama. Ipak, ostaje dosljedan sebi i nikada se, u toku višedecenijskog rada, nije priklonio ni jednom modernijem slikarskom pravcu. Njegovao je visoke artističke principe u likovnom izrazu, odabiru boja i izboru motiva.

Pero Poček potiče iz čestite crnogorske porodice. Sa svojom braćom Pero je dijelio tešku porodičnu sudbinu, živjeći skromno i siromašno, u Donjem kraju, selu kraj Cetinja.

Još od malih nogu pokazivao je sklonost ka slikarstvu, ali kako nije imao potreban pribor za rad, svoje prve pokušaje (crtarije) ostavljao je na kamenu. Sjećajući se tih dana iz mladosti Poček je zabilježio:

“Bijah odlučio uteć u Ameriku, đe mi moji roditelji branjahu poći. No srećom, u to doba vrati se iz Rusije sa školovanja mlada Knjaginjica Jelena (kasnije kraljica Italije), koja me poznade uz Knjaza Karađorđevića, kome ja kao dijete, pomagah pri rasdvajanju fotografskih ploča, kako se on u svojoj dokolici bavljaše fotografijom, i bijaše bogato snadbio svoj atelje pored svoga stana. Mlada Knjaginjica oduševljena mojim talentom, daje mi sve potrbno za crtati i da bi joj podnio, tri puta neđeljno u Dvoru moje radove, za njene lične korekture i prva stručna objašnjenja, kojih bijah toliko potreban.”

Zahvaljujući čestim dolascima na crnogorski Dvor, imao je priliku da se bliže i neposrednije upozna sa pojedinim članovima vladarske porodice i da im dokaže svoj umjetnički talenat u čemu su ga pojedini zdušno podržavali.

“Onda za prvih dana maja mjeseca 1897 traži me Gospodar i u prisustvu Bogišića hoće da čuje đe želim poći: Parizu ili u Rimu? U Rimu Vaše Veličanstvo!… Kako tu bijaše donio neki češki slikar jednu sliku Knjaževu, i koju ja bijah već osudio za neuspjelu, Knjaz hoće da čuje: da li ću ja biti sposoban izraditi nešto slično kada budem proveo u Rimu prve 6 godina? “Budite sigurni Gospodaru za nešto jače i veće!” On mi pruži ruku a Bogišić me zagrli. “Tako da sam prispio 10 maja u veče u Firence, a nakon nekoliko dana preko Rima u Napulj, đe ostadoh na školovanje sve do jula 1903. kada postigoh diplomu sa pohvalom, nešto i najveće što je igda jedan umjetnički đak dobivao. U školi sam svršio sve kurseve slikanja, arhitekture, plastike-vajarstva”.

Poček se upisao školske 1897-98 na institut lijepih umjetnosti u Napulju, nakon čega je vrlo brzo postao najbolji student čuvenog napuljskog slikara velikih kompozicija Domenika Morelija (Domenico Morelli) kreatora nove škole, koja je imala snažan uticaj na razvoj italijanske umjetnosti krajem XIX i početkom XX vijeka. Iskusni maestro pokušavao je da ga po završetku studija, zadrži kao svog nasljednika na Akademiji, nazivajući ga “žarkom zorom slavenskoga slikarstva”.

Po završetku studija, duže vremena živi na Cetinju. Kasnije se nastanjuje u Italiji, za koju je uglavnom i vezano njegovo stvaralaštvo od Prvog svjetskog rata naovamo.

Kao i njegovi prethodnici, Poček se razvija u duhu slikarstva akademskog realizma i dugo vremena radi bez ikakvih promjena, oslanjajući se na stilska i zanatska iskustva stečena u napuljskoj akademiji. Radi pejzaže, portrete, figuralne kompozicije, mrtve prirode, sve to realizujući u tamnoj gami, koja dominira izvjesno vrijeme u njegovom slikarstvu. Tamniju paletu smjenjuje oko 1903. godine unošenjem svijetlih, toplih boja, da bi se potom ponovo vratio ranijem koloritu.

Na osnovu slika, pejzaža koje posjeduje Narodni muzej Crne Gore u Cetinju, osobito slika „Napulj sa Vezuva”, „Napulj sa Vezuvom” i „Vršidba”, stiče se uvjerenje da nigdje u cjelokupnoj umjetnosti na Balkanu plener nije tako izdašno omogućio impresionizam kao kod Počeka, i to ubrzano i u jednom logičnom slijedu od slike do slike, od poteza do poteza.

Posebno mjesto u Počekovom slikarstvu imaju djela sa nacionalnim temama, kao i portreti. Značajno mjesto u Počekovom opusu zauzimaju portreti. Među njima posebno se ističu portret Maksima Gorkog, koji radi na Kapriju, a takođe i autoportret, rađen u istoj kolorističkoj gami. Posebno se izdvajaju dva autoportreta, koja pripadaju fazi intenzivnog uzrasta umjetnika, kada se karakteristično i visoko kvalitetno formirala stvaralačka ličnost Počeka. Izlagana su u Crnoj Gori, bila u postavkama Nacionalne galerije u Cetinju i nezaboravna su ljubiteljima umjetnosti. Prije desetak godina preuzeli su ih vlasnici, Počekovi potomci.

Slike Počeka nalaze se u mnogim muzejima i privatnim zbirkama u svijetu. Ima ih dosta i u Crnoj Gori. Pored već pomenutih, u Narodnom muzeju Crne Gore u Cetinju su Obala Napulja i Pejzaž, dok su u Njegoševom muzeju: Stara Njegoševa kapela, Mlin, Pod cetinjskim manastirom i Grob Njegošev. U Nacionalnoj galeriji, pored ostalih su: Vršidba, Cetinjsko polje i Iz okoline Cetinja. Rad u tehnici olovke „Portret” nalazi se kod Vaja Kneževića u Podgorici. Najviše slika (29) posjeduju potomci Počeka.

Svoja djela Pero Poček je izlagao na mnogim izložbama najvećih likovnih centara, gdje je dobijao priznanja i nagrade (Rim, Milano, London, Sofija…).
Izlagao je zajedno i sa Ivanom Meštrovićem, Urošem Predićem, Marko Muratom i drugim velikim umjetnicima.

Interesantno je istaći da je Poček prvi koji je u Crnoj Gori imao samostalnu izložbu kao zaokruženu cjelinu, 1907. godine u sali Ministarstva vojnog na Cetinju (prije njega su takođe na Cetinju — Vlaho Bukovac 1883. pokazao nekoliko portreta porodice knjaza Nikole u Biljardi i Marko Gregović 1896. samo dvije slike u „Lokandi”) Tim povodom u „Glasu Crnogorca” od 1. i 15. decembra 1907. godine objavljena su dva napisa u kojima, između ostalog, piše da su Počekovi radovi na izložbama u inostranstvu, posebno na Balkanskoj izložbi u Londonu, ocijenjeni „kao uzor ne samo naše, nego i slovenske umjetnosti” i dalje: „… da su bili cvijet naše izložbe, da su zaslužili osobitu pohvalu, a mladi umjetnik nagrađen zlatnom medaljom…

Poček je dokumentovao ne samo svoj neosporan dar, već je predstavio svoju otadžbinu Crnu Goru kao kulturnu zemlju i na polju slikarske umjetnosti.”

Počekovo istaknuto mjesto i značaj u umjetnosti su izraziti, a njegov doprinos razvoju moderne crnogorske likovne umjetnosti je istorijski.

Izvor: Anđe Kapičić – GLASNIK Narodnog muzeja Crne Gore, nova serija, knjiga VI (2010), istorije likovne umjetnosti Crne Gore