Prozivka - Pavle Đonović

Čovjeka od rođenja prati prozivka. Dočim, dešava se ponekad da prozivka počinje i prije rođenja, To je u slučajevima kada roditelji već unaprijed odrede ime budućem biću i u očekivanju ga svakodnevno prozivaju. Poslije rođenja to ga prati kroz cio život. Prvo kroz analizu kome liči, te se tada njegovo ime i izgled dopunjuju bakama, tetkama, djedovima, stričevima, strinama, roditeljima i tako svim svojtama od muške i ženske strane. I zamislite kad na jedno takvo nedužno stvorenje nakaleme: djedov nos, babine oči, tetkine uši, maminu kosu, tatine prste, stričeve  noge, strinine ruke, ujakovo čelo i tako redom, pa da ga takvog nacrta dobar crtač vjerovatno bi pobijedio na nekom konkursu za najbolji nadrealistički crtež. 

Može tako da dođe i do nesporazuma među generacijama. Tako prilikom jedne takve analize za maloga rekoše da ima dugačke prste i da će vjerovatno kad poraste biti pijanista, a baba mu uzdahnu i prozbori: Neće ni dao bog, dosta mu je otac!

Dakle, prozivka se nastavlja. Prozivaju te u dječijem vrtiću, u školi, van škole, u vojsci, van vojske, na poslu, van posla... Prozivaju te ako si dobar, prozivaju te ako si loš, ako si podoban, ako si nepodoban... I nikako bez prozivke. Kroz nju dobijaš životni plus ili minus, kroz prozivku se uspinješ ili padaš. I nema čovjeka na ovom svijetu koji je izbjegao prozivku.

 Znao sam nekoliko njih koji su to pokušali ali uzaludno. Na kraju su bili prozvani zašto su to pokušali.

Evo jednog takvog primjera:
 
Povukao se čovjek u mirovinu, jednostavno u želji da izbjegne prozivku. Prolazili su dani i da bi prekratio vrijeme počeo je da se bavi izradom grafikona. Prvo je utanačio nekoliko rubrika u uvjerenju da će biti stalne. Ali čim je u te rubrike počeo da svrstava svoje znance, pa znance svojih znanaca, pa da ih dijeli na prijatelje i neprijatelje, pa na prijatelje prijatelja, neprijatelje prijatelja i neprijatelje neprijatelja, pa potom po vrlinama i manama, po pravdama i krivdama itd. vidio je da rubrikama nema kraja. Takođe mu se ukazalo da određenu osobu mora da smjesti u više kolona i da je ta ista osoba u jednim kolonama pozitivna, a u drugim negativna, te nikako da je izvede na kraj. A osim toga i prostorno mu nije bilo moguće da dođe na kraj svog grafikona. Jer zamislite samo kolika bi rubrika trebala za lopove, pa za prevarante, za špekulante, za lažove i sve one sa manama. A tek rubrike sa vrlinama kao za direktore, poslovođe, šefove, administratore, frazere i sl. 

Ako bi, dakle, sve to popunili onda bi veoma malo prostora ostalo za rubriku o radnicima i onim malim običnim ljuduma. 

No, i oni bi mogli da popune, opet, jednu novu, na primjer o siromasima, mada bi je prostorno premašila ona o bogatima, te opet nikada kraja.

I takvom prozivkom naš junak slagaše ljude kao drvljanike, ali nikako da nađe peć u kojoj može sve to sagorjeti. No, ipak, mu prolazaše vrijeme u takvoj dokolici. 
Ali, ne lezi vraže! 
Počeše se ljudi pitati što to čovjek radi u svojoj dokolici i jednostavno ga počeše ponovo prozivati. Uzaludno se branio i objašnjavao svima da su to ćorava posla, da to ama baš ništa ne znači. Oni sa strane su vrtjeli glavom i uskoro on postade najprozvaniji u gradu. Zaviriše i u njegove spiskove pa počeše iz njih da prozivaju jedni druge, da optužuju jedni druge, da prebacaju svoje grjehove na druge i grjehove drugih na druge, a oni drugi opet na one prve, i na kraju bez kraja se vidje da nema onih bez grjehova.

Znači li to da nam za otkrivanje grjehova trebaju grafikoni?

Ali, ko da ih uradi, kad nema bezgrješnih?

Ili zamislite grafikon za one koji su krivi za pojedine stvari ili pojave koje ne vrijede. Koliko bi tek takvi grafikoni bili razgranati i kakve bi se prozivke na osnovu njih mogle načiniti?!

No, ima i tu izlaza, jer prozivka uvijek ne mora da bude direktna. Ona čak to u većini slučajeva i nije, već je zamjenjujemo uopštenim riječima kao: svi smo krivi, treba da budemo samokritični, ima onih koji ne rade ispravno i dobro, moramo to prevazići i ispraviti itd. Na to se nastavlja i ono svakodnevno: ima među nama i takvih, nekima više to nećemo tolerisati, mi znamo ko su ti i takvi...

Eto, vidite da se i prozivka može izbjeći. No, jedino ne može u jednom slučaju, a to je kad nekoga prozovu na zadnje putovanje!

15. decembar 1981. godine

Karikatura Pavla Đonovića 
rad poznatog karikaturiste Paje Stankovića (1935-2007) 

Književnik Pavle Đonović (1934 – 2002) ostavio je značajan trag u crnogorskoj kulturi. Tekst koji smo vam priredili preuzet je iz knjige „Drače“ koja predstavlja izbor kozerija objavljenih u „Cetinjskom listu” od samog osnivanja.

„Pavle Đonović se blagim humorom, lišenim zlobe, obračunava sa mnogobrojnim devijacijama i apsurdima svojega vremena. Uostalom, kozerija, književni žanr zabavnog, duhovitog pripovijedanja, pruža autoru najprikladniju formu da razgoliti i demaskira nimalo ružičastu svakodnevnicu, opterećenu nakaradnim sistemom vrijednosti koji je omogućio ustoličenje hipokrizije, licemjerja, bahatosti i bog sami zna kakvih gluposti kao opšteprihvaćenih ljudskih “vrlina“. – odlomak iz predgovora koji potpisuje Krsto Mijanović​

​Saglasnost za objavljivanje, Art Montenegro je dobio od gospođe Sonje Đonović.