Radonja Vešović  (Rijeka Marsenića, Andrijevica, 08. 12. 1924 – Beograd, 02. 10. 2011) crnogorski pjesnik i esejista.

Akademik Radonja Vešović je za svoj plodonosan umjetnički rad dobio veliki broj prestižnih priznanja, a njegova poezija i esejistika prevođeni su na više stranih jezika. Vešovićeva poezija vezana je tematski za revoluciju i rodni crnogorski pejzaž. Od 1949. godine uređivao je list “Pobjeda” a kao novinar izvještavao je iz rata u Vijetnamu. Boravio je u Parizu, SSSR-u, Poljskoj, Slovačkoj, Italiji, Vijetnamu, Kini, Albaniji…

Objavio je: poezija – `Vijorenja`, `Gajtan vode u dolini`, `Krčag na vjetru`, `Iza riječi`, `Rađanje svjetla `(izbor), `Doba željno sebe`(autorski izbor) i `Kad vrijeme stane` (izbor); proza – `Kolona i vidici`, `Ratni put Prve proleterske brigade`, `Mač što mačeve siječe` (putopis iz Vijetnama), `Vrijeme što čeka vrijeme` ( izbor iz eseja i članaka)… Prevođen na više stranih jezika.

Rođen je 8. decembra 1924. godine u selu Rijeka Marsenića kod Andrijevice. Školovao se u svom rodnom mjestu, Trepči, Peći, Beranama i u Beogradu. Učestvovao je u NOB-u od 1941. do 1945. godine; učesnik u Pljevaljskoj bici i u Stroju u Rudom. Dva puta ranjavan.

„Prvi dоdiri sa knjigоm, оnоm kоja nije za učenje ,u tоm dоsta sputnоm selu kоje je tek u mоm djetinjstvu dоbilо prvi mоst kоjim je pоvezanо sa cestоm, takоđe su slučajni.

Tоme su prethоdile narоdne pjesme kоje sam čuо оd mоg оca kоji je biо čоvjek burne prоšlоsti i izvrstan guslar. Neki stari časоpisi sa tavana, neka zdravstvena uputstva rasturana pо selu, Sanоvnik, bili su prvi mоstоvi ka knjizi.

Оdnekud mi je dоpala ruku „Genоveva” Milоvana Vidakоvića (da li njegоv prevоd ili оriginalni rоman, ne sjećam se više). Zatim i “Rоbinsоn Кrusо” Defооv, kоji mi je zapaliо maštu za pustоlоvinama. Slučajnоst me je bacila čas na prevоde Puškinоvih priča, čas na petparačku literaturu.“

Živio u Beogradu od 1944. godine, a zatim od 1949 do 1956. u Cetinju i Titogradu, kada se vraća u Beograd.

Bio je 1944. godine saradnik u listu `Omladina` Beograd, zatim redaktor u Unutrašnjoj službi Tanjuga i pomoćnik urednika. Od 1949. godine urednik je u cetinjskoj `Pobjedi`, upravnik Cetinjskog narodnog pozorišta, vladin službenik informacija, urednik esejistike u beogradskoj `Kulturi`savjetnik u Savjetu federacije.

Bio je član Saveza književnika Jugoslavije od 1951. godine; član uredništava `Stvaranja`, urednik ` Narodne kulture` i `Susreta`, predsjednik Kluba kulturnih radnika – Cetinje, redaktor i urednik raznih književnih izdanja, sekretar Udruženja književnika Srbije i sekretar Aktiva pisaca komunista pri gradskom komitetu SKJ Beograd. Bio je član Savjeta Republike Crne Gore, na što je javno dao ostavku, kao i na članstvo SKJ, 1985. godine.

Bio je i  upravnik Cetinjskog narodnog pozorišta..

“A Cetinje, pedesetih; čudesno. Sve je bilo tu: i Vlada, i Skupština, i Vojska, i Milicija, i Blažo Jovanović, i Lubarda, Milunović, Vušković, Prijić… I Pozorište, i “Pobjeda”, i “Omladinski pokret”, “Titov pionir”, “Naša žena”, “Stvaranje”, “Susreti”… I: kako reče jedaman Vito Nikolić, u svemu se oskudijevalo osim u ljudima. A njih je, srećom, bilo i imali su oni, i dovoljno znanja, i dovoljno ugleda, i odveć mnogo srca, hrabrosti i entuzijazma da se ponesu sa svim tim redakcijskim i mnogim drugim nevoljama onoga vremena…”  (iz intervjua koji je uradio poznati crnogorski novinar, putopisac i publicista Slobodan Vuković)

Nosilac je Spomenice 1941. godine, Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod i mnogih plaketa.

Boravio je u u Parizu, SSSR-u, Poljskoj, Slovačkoj, Italiji, Vijetnamu, Kini, Albaniji itd.

Za svoj umjetnički rad dobio je sljedeća priznanja: Nagrada Udruženja književnika Crne Gore, Nagrada `Četvrti jul` SUBNOR-a Jugoslavije, Trinaestojulska nagrada Crne Gore, Nagrada `Oslobođenja Ivangrada`.

Za dopisnog člana Društva za nauku i umjetnost Crne Gore (kasnije Crnogorske akademije nauka i umjetnosti) izabran je 6. marta 1973.godine, a za redovnog člana 1. marta 1985. godine.

Umro je 2. oktobra. 2011. godine u Beogradu

Porodica preminulog književnika i akademika CANU Radonje Vešovića poklonila je biblioteci „Dr Radovan Lalić“ u Beranama cjelokupnu književnu zaostavštinu (oko 3000 knjiga) ovog velikana pisane riječi.

Ćerka Radonje Vešovića je naša velika i poznata slikarka Jarmila Vešović koja dugi niz godina živi i stvara u Parizu a njena djela su priznata i cijenjena širom svijeta

                           Radonja Vešović 

“DOBA ŽELJNO SEBE” – 1991. – ZAKLETVA MLADOSTI

    (“Jednom se pali ,jednom se gasi” – Herodot)

Jedan je život

i ja neću koračati plašljivo

kao po žici.

Raskriliću snove

i snagu -široko, široko.

Koliki su nam vidici .

I proći kroz drvorede dana

sigurnim korakom u bojnome redu,

Ozaren, što sva kugla gori bunama

vioran od vjere u pobjedu.

I dani htio bih da su nam velike oré

duša za rane melem da bude .

Izgubljene tuge da nam se razgovore

iz klonulih da izgonimo studen.

Samo jedan je život,

Zato ,plani sto jače.

Da te ne bi s duge strane doziv’o

kajanjem poznim.

Samrtnim plačem.

I ako je sudnji amen

dio mene da ima zemlja ova

ja bih najbolji dio da ostane

ugrađen. Budućima zavjetovan.

Samo jedan je život .

A za snove , za snove

vjekovi se života hoće.

Dani i noći zbog toga

nemiri su i tuge .

Ja bih godine da zbijem u dane

da pucaju, da kipe od punoće.

Da dugove ne prebacuju

na druge…

Samo jedan je život.

Zato neću puzati

kao po ivici il’ žici.

Smjelosti daću snovima i koracima

koliko me nose vidici …