Ratko Šoć - "Ovo vrijeme nije za umjetnost, ali je umjetnost živjeti u ovom vremenu"

Ratko Šoć (1938) akademski slikar, grafički dizajner, crtač, ilustrator, karikaturista, aforističar i scenograf čije je bogato stvaralaštvo ostavilo poseban pečat na umjetničku scenu bivše Jugoslavije i šire. 

Ratko Šoć je rođen na Cetinju  20. avgusta 1938. gdje je završio osnovnu školu i malu mature. Završio je školu primijenjene umjetnosti u Herceg Novom, a nakon toga i Višu pedagošku školu – likovni odsjek i Akademiju umjetnosti u Novom Sadu. Kao stipendista italijanske Vlade dvije godine se studijski usavršava na akedemiji Bel Arte u Rimu koju je završio u majstorskoj radionici  čuvenog profesora Montija.

Prvu samostalnu izložbu imao je u Vrbasu 1962. godine nekon koje je imao ješ pedesetak samostalnih izložbi. Učesnik je mnogobrojnih grupnih izložbi održanih u Marselju, Montrealu Firenci....

Dugi niz godina živi i stvara u prelijepom Vrbasu, a  pri ruci uvijek ima papir i olovku jer, nikad se ne zna kada će inspiracija naići. Za sliku, stih, aforizam ili kakav lirski zapis. Tako je pored sjajnih umjetničkih radova nastala i čuvena pjesma "Osam tamburaša s Petrovaradina". 
Malo je poznato da je ovaj rođeni Cetinjanin autor stihova za jednu od najljepših i najizvođenijih vojvođanskih tamburaških pjesama “Osam tamburaša”. Mnogi su uvjereni da je ona plod naslijeđa izvornog vojvođanskog starog gradskog muzičkog stvaralaštva, a ne djelo “đetića” rođenog i odraslog na Cetinju.
Jednom je izjavio: “Moja biografija sasvim je jednostavna. More mi je dalo dubinu, Vojvodina širinu, a Crna Gora visinu”.

Kakva su Vaša sjećanja na Cetinje i Crnu Goru gdje ste se rodili i odakle ste krenuli da nižete uspjehe?

-  Rođen sam i odrastao na Cetinju - gradu slikara. U osnovnoj školi „Njegoš“ gdje sam bio učenik,u drugom dijelu zgrade bila je Umjetnička škola. Direktor i profesor slikanja bio je Petar Lubarda, a profesor crtanja Milo Milunović. Lubarda i Milunović imali su u zgradi atelje. Ti prvi utisci za nas dječake bio je pravi doživljaj, i mi smo pokušavali to što smo vidjeli da prenesemo na papir, i ti prvi utisci prate me kroz čitav život. Ta atmosfera: uljane boje, miris terpentina, gipsane figure ostavio je dubok trag na nas dječake, tako da taj susret će odlučiti sudbinu i oprijedeliti za slikarstvo. 

Išli smo i tražili te pejzaže koje su crtali i slikali Lubarda i Milunović i mi smo pokušavali na licu mjesta da ih imitiramo i da probamo u tom maniru napraviti slike: “Orlov Krš“, “Cetinjski Manastir“, „Gruda“, “Donjae Polje“,“Sa Belvedera pogled na Skadarsko Jezero“,“Lovćen“ i druge pejzaže. Kao dječak objavljivao sam crteže u Titovom Pioniru“,“Omladinskom Pokretu“ a kasnije i u „Pobjedi“.  

Sva ta dječačka zadovoljstva odvela su nas u umjetničku školu. I te 1954. godine krenemo za Herceg-VeNovi nas četvoro sa Cetinja. Miško Kusovac, Ćila Đurić, Venjo Bastać i ja i upišemo se u umjetničku školu. Škola je trajala 5 godina, a imali smo sreću, da su nam predavali iskusni profesori: Savo Vujović, Đorđe Pravilović, Vojo Stanić i ostali dobri likovni pedagozi. Jednog bih ipak izdvojio, to je Vojo Stanić, čovjek velikog duha jednostavan i plemenit - bio nam je idol. Crtali smo i slikali po čitav dan, a uveče večernji akt, ljudska figura. Tamo gdje nema figure čovjeka, sve je mrtva priroda. Veoma je bitno imate nekog ko će da vas usmjerava i kontroliše, jer čovjek se uči dok je živ, a nauči se dok je mlad. Kao đak umjetničke škole dobio sam 1957. godine nagradu „Pobjede“ za idejno rješenje prvomajskog broja pobjede za crtež, i ta mi je nagrada najdraža, jer sam je dobio u pravo vrijeme. Inače dobitnik sam nekoliko nagrada.

Ni manje države a više istorije Crne Gore. Ni manjeg grada a više duha od Cetinja.

“Cetinje je vazda bilo poplavljeno, pod snijegom
Ali nikad pod tuđinom
Branilo se oštrim perom i sječivom svoga mača
Protiv osvajača.
I Cetinje je i postilo
Da bi gosta ugostilo.”

Koji je likovni pravac bio izvorno dominantan u vašem slikarstvu?

Poslije završene umjetničke škole, mogu reći dobio sam osnove i temelj za dalji rad, ali to je doba kad se svašta proba. Od temelja se počne a onda nastaje lutanje i traženje, jer slikar traži neizgubljeno, nižu se uticaji. Lubarda, Milunović, Stanić, Dado. Svi oni su uticali na moje slikarstvo kao i na većinu Crnogorskih slikara. Ali svakako na mene su uticali i umjetnici renesanse i baroka. Imao sam priliku da budem u Rimu na akademiji školske 1976-77. i da ih na licu mjesta sve upoznam, bio sam u majstorskoj radionici profesora Montija sjajnog crtača. 

Danas se koriste pomagala: kompjuter, skener i tako dalje, ja ta pomoagala zovem ortopedska pomagala, jer što tehnika napreduje to se duh slikara sužava. Jer sve ono što imate gotovo gubite sopstveno iskustvo. To je kao ljubav na “daljinski“.

Da li ste, s obzirom na to da neskriveno slikate tragom starih majstora, pobornik postmodernizma?

Da bi slikar išao naprijed, mora se vraćati. Slikastvo je zanat duha. Pismenost počinje kosa, tanka, uspravna, debela i tako redom, tačka. Učiti morate pod nadzorom dobrih učitelja. Slikarstvo se uči čitavog života, i nikad se ne nauči. Diplomom se ne završava slika. Morate napraviti udžbenik, koji odgovara vašem radu i senzibilitetu, svoj stav, svoju temu - prepoznatljivost. Kada ovladate zanatom, tek počinju problemi. To što ste naučili nije dovoljno, jer vrhunsko se ne može naučiti. To je kao kod ljepila: komponenta A i komponenta B. Morate imati obije komponente. Ako imate samo komponentu A sve vam je B... 

Ajnštajn je rekao: “Mašta je važnija od znanja“. Nije mi stalo bilo da li sam u trendu ili ne, držao sam se starih majstora, ono što je provjereno a po malo dodavao i nešto svoje. Ne po svaku cijenu da budem u modi, ne pratim mnogo šta se dešava, nemam ni vremena - bitnija su mi dešavanja na mojem platnu. E tu sam stalno nezadovoljan, jer to nezadovoljstvo tjera slikara da traje. Jer ako sam zadovoljan, onda je to kraj - nema potrebe da se radi.

Kao poznati i cijenjeni slikar odlučili ste se baviti i poezijom i aforizmom. Može li se tako lakše, nego sa slikama mijenjati svijet?

Sa svim tim čime se bavim ima sličnosti, samo su alati drugačiji. I kad napišem aforizam pokušam da nađem sličan crtež. Ne ilustrujem ga. Ne može se on ilustrovati. Samo se može bukvar ilustrovati A avion, I igla itd. 
Za aforizam se ne spremam prosto nekako naiđe. Pročitam neki naslov u novinama ili na televiziji neko ko ima govornu manu stalno je za govornicom. 

Izašle su dvije zbirke aforizama i crteža a poslednja zbirka prije 23 godine “Mnogo nas je na kugli pređimo na kocku“. Kao da sam bio prorok ovoga šta se dešava sada u svijetu. Ako aforizam nadživi autora, onda je dobar, ali nije dobro ako autor ispadne smiješan. To što me pitate mogu li promijeniti svijet - mogu jedino na platnu. Lako se može promjeniti čovjek ali teško na bolje. Dok ste mladi bavite se ljubavnom poezijom a kad ostarate bavite se filozofijom. Univerzalnost, odnosno raznovrsnost pomaže da zaokružite sve to u jednu cijelinu. Ali crtež i slika su dominantni. Kod mene je slika, skica za crtež, jer mi pomaže da osjetim prostor i dubinu na crtežu.

Kako je biti tvorac jedne od najljepših i najizvođenijih tamburaških pjesama “Osam tamburaša”?

Hvala na komplimentu. Mene malo ko sluša, pa neka bar slušaju moju pjesmu. Drago mi je ako je pjesma za kratko nekoga oraspoložila. Volim kada se pjeva u originalu. Mnogi dodaju po neku riječ a neki i svoje što je ime kao autora pjesme, što je znak da je pjesma dobra, jer svojata se samo ono što valja. 

Muziku je napaisao Milorad Minja Vučetić kompozitor rodom iz Risna a Janika je napisao aranžman za „Osam tamburaša“. Sa Janikom sam se sastajao mnogo puta, bio je izuzetan. Na tom malom instrumentu izvodio je velike melodije. Rekao mi je: “Kad izvedemo tu pesmu pucaće Petrovaradin” - i tako je i bilo. 7O-tih godina u Novom Sadu Mika Antić otvori mi izložbu i pođemo u „Medalju“ gdje je svirao Janika sa tamburašima. Kad nas je ugledao prestao je da svira a onda počeo “Zaustavite Dunav“... U kafani su u horu svi pjevali, bilo mi je drago ,da svi znaju tu pjesmu. Luj Aragon kaže: “Neka knjige su nezasluženo zaboravljene ali ni jedna nije nezasluženo zapamćena“.

Napisao sam još dvije pjesme “Laku noć jutra moja“ stihove i muziku napisao sam ja, aranžman je napisao kompozitor i dirigent profesor Zoran Mulić, pjevao je Dušan Jakšić. Na „Zlatnoj tamburici“ 2001. godine osvaja nagradu za interpretaciju. Treću pjesmu „Skazaljke stare“ pjeva Aleksandar Petrović, operski pjevač.Tekst i muzika Ratko Šoć, aranžman Zoran Mulić. Sve tri pjesme posvećene su Janiki Balažu. Napisao sam i tri pjesme iz Crne Gore. Na Jugoslovenskom festivalu u Sarajevu 1970. dobio sam prvu nagradu za tekst „Gorski Cvijet“. Muziku je napisao Minja Vučetić, pjeva Ismet Krcić. Slijdeće godine 1971. napisao sam „Od Lovćena do Komova“ muzika Minja Vučetić, pjeva Ismet Krcić. Napisao sam tekst i muziku “Tre Sorelle“ aranžman Zoran Mulić. 
Prije nego što sam napisao „Osam Tamburaša“orkestar se zvao „Tamburaški orkestar Janike Balaža“ od tada se i kafana na Petrovaradinu zove „Osam Tamburaša“.

U dobi od 82 godine i dalje zračite nezasitnim pogonom za stvaranje umjetničkih djela. Koja je vaša tajna?

Nema tajne kada je u pitanju strast, želja da zadovoljim sebe. Dan mi je kratak, izgubljen mi je ako nijesam u ateljeu. Ne radim po narudžbini, sve sam slike naručio za sebe. Ne smijete se udvarati publici jer slike će biti po ukusu publike a to je ono što nije tvoje. Najveću odgovornost slikar mora da ima pred bijelim platnom. I sada imam tremu kada crtam jer ne želim da se ponavljam, želim uvijek biti drugačiji ali svoj. Bježim od klišea koliko se može. Kada se toliko uvježbaš da možeš crtež i žmureći da nacrtaš onda moraš da otvoriš oči. Pitali su Pabla Kasalsa, dirigenta i najslavnijeg violončelistu kako se osjeća u 94-toj godini sa gudalom, rekao je: “Osjeća se vidan napredak“ I to je tačno. Kad vidim da se ponavljam prestajem da slikam i napuštam atelje. 

Šopenhauer kaže “Volja u moralu je sve u umjetnosti ništa“. Slika se ne može silovati. Slika nije gotova kada se ispuni bojom, nego kada se ispuni duša. Kada mi kažu da mi je slika lijepa ja je okrenem prema zidu. Ili je prefarbam bijelom bojom, jer slika ne može biti ni lijepa ni ružna, može samo biti dobra ili loša. U modi može biti lijepa i ružna - lijepa frizura, lijepa štikla i tako dalje. U slikarstvu nije veliko što je ogromno, nego je ogromno ono što je veliko.

OVO VRIJEME NIJE ZA UMJETNOST, ALI JE UMJETNOST ŽIVJETI U OVOM VRIJEMENU.

Ivan Jovović