Risto Stijović - Pariški dani

Veliki crnogorski vajar Risto Stijović (1894 - 1974) ostavio je ozbiljan trag na crnogorsku i jugoslovensku umjetničku scenu. 

​Evo kako je ovaj velikan govorio o vremenu provedenom u Francuskoj:

„Otišao sam u Francusku 1916. Bježao sam preko Albanije a onda prešao lađom za đake. Bio sam malo stariji. Bio sam vojnik. Skoro svi smo bili vojnici i studenti. Na ljekarskoj komisiji su nas proglasili za bolesne. Ja sam imao začetak tuberkuloze. I Beljanski znam da je imao. Po dolasku u Francusku liječio sam se od tuberkuloze. Kad sam se oženio, žena je ustajala noću da mi mijenja veš, toliko sam se znojio, i koji put da pere, pošto nismo imali, da bi se do jutra osušilo.

 

U Parizu sam se nalazio sa našim ljudima. Jednog dana dođe kod mene Uzelac. Još sam išao u školu. Bio sam oženjen, ali sam još išao u školu. Tako je, u školu – atelje. Imao sam džabe model, atelje, sve što mi treba. Svi učenici koji su pohađali školu imali su sve na raspoloženju. To je po nekom principu iz 17. vijeka, kad je škola osnovana. Ostalo je tako. Sami smo između sebe birali šefa ateljea, da brine o svemu. Nalazio je modele i sve organizovao. Često sam išao tamo da radim kad profesor nije bio tamo. Dolazio je jednom nedjeljno. Nije me volio. Ni Đoka (Đorđe Jovanović) me nije volio. Nisam sa profesorima imao sreću. Jedino me volio profesor skulpture u Marselju. Jedan starac, Aldaber. Možda nije volio ono što radim, ali je mene volio. Tad sam dobio i drugu nagradu za skulpturu, na kraju školovanja.

 

Sa Lubardom sam se sreo u Parizu, ranije ga nisam poznavao. A Milo (Milunović) je došao pravo kod mene. I Sreten (Stojanović) takođe. Imali su moju adresu, dobili su je u Beogradu. Starao sam se o njima, da im nađem atelje, da ih povedem u školu. Odveo sam ih na Académie de la Grande Chaumière. To je privatna škola. Platiš školu i onda slikaš i vajaš. Odveo sam ih tamo, obojici sam našao atelje, pored mog ateljea u susjednoj kući. Odlazili su i u kafane. Ali ja se nisam sa našim nekako družio. Kad sam za vrijeme rata stigao u Pariz, većina naših koje sam tamo zatekao imala je nekakve prihode. Ja nisam imao nikakve. Morao sam da radim, da istovaram vagone na stanici kod centralne pijace. Tamo gdje dolaze svi vozovi i roba, pa se poslije raznosi po drugim pijacama. To je stomak Pariza. Sad je to premješteno. Odlazio sam tamo. Prvi put me odveo jedan naš stari Parizlija kog su kasnije ubile Ustaše. Iz Hrvatske, inače Srbin je bio. Zvao se Branko Čočuga. On me je odveo. Bio je sin bogatih seljaka, koji su mu slali. Inače je bio dobar čovjek.“

Godine 1922. Stijović je prvi put samostalno izlagao u Parizu i tada se upoznao sa budućom životnom saputnicom Žanom Dišan.

 

„Moja žena je Francuskinja. Iz njene porodice su oni čuveni apstraktni sikari i vajari Dišan Vijon. Njihov otac je brat od strica moje žene. I danas su dvije njene kuzine slikarke. Moja žena je pravila primijenjenu umjetnost. Kako da vam kažem... To su one ženske sitnice, koje je pravila u metalu i imitaciji kosti. Zajedno smo ih pravili, i u Francuskoj smo odličnoživjeli od toga. Od skulpture se nije moglo živjeti...

Ja sam se oženio, a nisam bio zaljubljen u moju ženu, časna riječ. Ali smo bili dobri prijatelji, sviđala mi se. Cijenio sam je. Voljela je umjetnost. I još nešto mi je godilo. Kad sam počinjao, vidjela što pravim i rekla kako sam veliki umjetnik. A meni je to godilo. Od početka je osjetila da imam dara za skulpturu. Imala je nos da osjeti stvari... Kad joj se nešto ne sviđa, rekla bi zašto joj se ne sviđa...

A godine u Parizu...

 

"Proveo sam ih u oskudici, ali ih se ipak rado sjećam. Prijatelji su mi tamo bili veliki umjetnici. Dolazili su kod mene u atelje, posmatrali i davali sud o mojim radovima. Bio sam im stoga zahvalan, ali sam ipak ostajao pri svome.


Drugovao sam s čuvenim vajarima Pomponom, Sutinom, Zadkinom, zatim sa slikarom Modiljanijem, s književnikom Polom Moranom koji je za “Bataulu” dobio Gonkurovu nagradu.
Sjedio sam do Hemingveja u “Selektu”, posmatrao Erenburga i njegove prijatelje u “Rotondi”.


Drugovanje s tim ljudima mnogo mi je pomoglo. To su bila lijepa vremena. Bijah u naponu snage, mlad, a sve pariške novine hvale moje radove. Zaista lijepo, iako ja s mojom Žanom nijesam imao ni parče hljeba…“

 

(Dio teksta preuzet iz intervjua sa Ristom Stijovićem koji je uradio poznati crnogorski novinar i pisac Slobodan Vuković)

* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još
Tivat World Festival dobitnik nagrade WBA
Previous

Tivat World Festival dobitnik nagrade WBA

Leave review
U 2020. godini od 11. do 13. septembra u Tivtu vas...
Read More
IL DISINGANNO
Next

IL DISINGANNO

Leave review
1752-1759
Read More