„Jedina sramota“, napisao je Pascal, „jeste nemati je.“ 
Ali šta bi značilo biti bestidan? Jesu li bestidni imuni na poniženje ili ih javno sramoćenje može promijeniti? I šta je tačno sramota, koja je kod nekih naizgled odsutna, a kod drugih sveobuhvatna?

Sram je osjećaj sramote ili poniženja koji nastaje zbog percepcije da smo učinili nešto nečasno, nemoralno ili neprikladno. Iako je sram negativna emocija, njegovo porijeklo igra ulogu u našem opstanku kao vrste. Bez srama, možda ne bismo osjećali potrebu da se pridržavamo kulturnih normi, slijedimo zakone ili se ponašamo na način koji nam omogućava da postojimo kao društvena bića.

Budući da želimo biti prihvaćeni, sram je evolutivni alat koji nas sve drži pod kontrolom.

Sram kontroliše naše živote na mnogo moćnih načina. Iako njegova pravila nisu pisana, očekujemo da ljudi slijede svoj osjećaj srama kao moralni kompas. A kada su u pitanju javne ličnosti, poput političkih lidera, imamo još veća očekivanja u pogledu njihovih moralnih standarda. 

Trebamo li onda biti zabrinuti ako politički lideri postanu bestidni?

Teško je pogledati našu zemlju i ne pomisliti da nešto nije u redu. Nešto fundamentalno u našem osnovnom društvenom ugovoru jedni sa drugima. Ne prođe dan a da ne doživimo šok u svojoj osjetljivosti. Naši političari bezobzirno lažu i čini se da nikoga nije briga. Živimo u zemlji koja kodifikuje slobodu izražavanja u našem Ustavu, ali samo određeni govor izgleda prihvatljiv. 
Iako sramotno ponašanje, definisano kao kršenje prihvaćenog društvenog ponašanja, dio je svakodnevnog života, bestidnost je zapravo prijetnja društvenom poretku. To je zato što uključuje odbijanje poštovanja dogovorenih društvenih pravila. Na kraju, zanemarivanjem vrijednosti na kojima smo izgradili naša društva, dovodi do zloupotrebe moći. 

Uprkos svemu ovome, čini se da ulazimo u eru u kojoj više ne možemo očekivati od javno izabranih zvaničnika da se oslanjaju na osjećaj srama kako bi djelovali sa kajanjem i ispravili grešku. Prekoračenja moralnih standarda kao da izaziva još drskije ponašanje, testirajući granice onoga što se smatra prihvatljivim. Moramo biti svjesni da navikavanje na nedostatak izvinjenja i drskost javnih ličnosti ima teške posljedice. 

Političari koji ne osjećaju stid su opasni. Oni su potencijalne prijetnje demokratiji i vladavini prava. Oni ruše sistem. U demokratiji, bestidnost je prijetnja strpljenju, što znači da je prijetnja samoj demokratiji.

Američka spisateljica i književna kritičarka, Michiko Kakutani u jednoj analizi kaže da su ljudi sporo prepoznavali opasnost od Hitlera jer je on otkrivao svoje planove u malim dozama, pažljivo posmatrajući šta će ljudi tolerisati usput.
Ali sram je zapravo bitan element funkcionalnog društva, ograničavajući faktor u načinu na koji se ljudi ponašaju jedni prema drugima.

I veliki grčki filozof Epiktet se zapitao: 

“Kako smo rođeni? Kao slobodni, plemeniti i umjereni. Jer koja druga životinja crveni? Koja druga životinja razumije pojam srama?” 

Nebriga i bestidnost – postala je crnogorska politička boljka u posljednjih nekoliko godina. Skandalozne riječi i djela koja bi izazvala pometnju u relativno nedavnoj prošlosti sada su toliko česta da apatija češće nadmašuje šok. Sve više se čini da se ponašamo kao životinje, gdje cilj opravdava sredstvo, gdje je sposobnost prosuđivanja uzroka i posljedice izgubljena i gdje granice izgledaju nevažne. 

Sa demokratijom u bolesničkoj postelji u velikim smo problemima ako se naviknemo na ovakvo stanje stvari.