U vremenu ubrzane produkcije i brzih čitanja, slikarstvo Gorana Ćetkovića zahtijeva zastajanje. Njegove slike ne nude odgovore na prvi pogled, već traže unutrašnji dijalog – onaj koji se gradi između motiva, boje i posmatrača. 

Nedavne izložbe – „Drvo života“ u Milanu i „Poetika krika“ u Košicama – nisu bile samo prezentacije novih ciklusa, već susreti sa drugačijim prostorima i drugačijim očima. Svaka postavka otvara dijalog između ličnog i univerzalnog, između vidljivog i neizrečenog, istražujući granice umjetničkog izraza i pitanja koja nadilaze same slike. Ta izlaganja nijesu bila samo predstavljanje pred međunarodnom publikom, već i susret sa sopstvenim slikama iz druge perspektive. 

O tom iskustvu, o kontinuitetu i lomovima u stvaralačkom procesu, kao i o pravcima u kojima se njegovo slikarstvo dalje kreće, razgovaramo sa Goranom Ćetkovićem.

Dvije izložbe u kratkom vremenskom razmaku, u dva različita kulturna kruga. Da li ste ih doživjeli kao dvije odvojene priče ili kao jedan kontinuitet koji se samo „preoblači“ u drugi prostor?

Kada je u pitanju moje stvaralaštvo, ove dvije izložbe su od ogromnog značaja. U Milanu sam se predstavio ciklusom Drvo života, a u Košicama izložbom Poetika krika. Ove slike čine ciklusi Slijepi putnici i Drvo života. Ciklus Slijepi putnici govori o otuđenosti i usamljenosti savremenog čovjeka. U ciklusu Drvo života centralni motiv je žena, predstavljena u svoj svojoj duhovnoj i fizičkoj ljepoti.

Italija i Slovačka imaju drugačiji senzibilitet prema figuraciji, ekspresiji i emociji u savremenom slikarstvu. Da li ste primijetili promjene u načinu na koji publika „ulazi“ u vaše slike?

Svakako je činjenica da je likovni jezik – jezik boja – univerzalan. Ono što me posebno raduje jeste to da publika na mojim slikama uvijek prepozna iskrenu emociju, koju prati i kvalitetna likovna egzekucija. Italija je kolijevka renesanse i, iz tih razloga, njihovoj publici sam se predstavio motivom žene, koji je dominantan i u njihovoj umjetnosti. U Košicama su centralno mjesto zauzeli Slijepi putnici, kod kojih dominira ekspresivna i dinamična snaga likova i figura.

Kada se radovi izmjeste iz ateljea u galerijski prostor druge zemlje, šta vam se prvo promijeni u percepciji sopstvenog rada – emocija, značenje ili distanca?

Kada se slike nađu u galerijskom prostoru, tu se ne može ništa sakriti i tu se vidi kvalitet samog autora i njegovog djela. Naravno, tu se prepliću i emocije, ali ono što je od presudnog značaja jeste komunikacija između samih slika, odnosno koliko jedna korespondira s drugom. Ako se tu ostvari ta nevidljiva veza, onda postajemo svjesni kvaliteta same postavke.

Koliko je prostor izlaganja uticao na konačan izbor slika za ove dvije izložbe?

U odabiru svega što se tiče mog slikarstva oslanjam se na intuiciju, koja je skoro nepogrešiva. Tako je i kada je u pitanju selekcija radova. Ne robujem prostoru i od ključnog značaja su ideja i djelo samog autora. Tu nema improvizacije. Prostor galerije Miart u Milanu i muzeja u Košicama u potpunosti su različiti, ali je i jedna i druga postavka slika bila sjajno uklopljena u enterijer.

Da li su vas reakcije publike navele da preispitate neki motiv ili slikarski postupak?

Reakcije publike i u Milanu i u Košicama bile su sjajne. U pitanju je internacionalna publika koja nije krila svoje oduševljenje onim što je bila u prilici da vidi na ovim izložbama. Za svakog autora je od presudnog značaja da vjeruje u to što radi, da je svjestan svog kvaliteta i da postoji kontinuitet u radu. Tada nema preispitivanja. Sve je u radu. Talenat nije sporan.

U vašem slikarstvu postoji snažna unutrašnja tenzija. Da li se ona mijenja u međunarodnom kontekstu?

„Najjači sam kad mi je najteže“, reče jedan poznati pjesnik. Bez te tenzije nema pokretačke snage, te energije koja vas tjera naprijed. Svaki umjetnik koji je u zoni komfora na gubitku je – njegova umjetnost trpi. Umjetnik mora stalno biti u tom međuprostoru, da osjeti i lijepo i ružno, i sreću i bol.

Nakon ova dva izlaganja, osjećate li da se vaš umjetnički identitet jasnije profilisao ili se dodatno otvorio?

Slikarstvo je put. Bez obzira na to koliko smo autentični i prepoznatljivi u svom slikarskom izrazu, otkrivanje novog u domenu nepoznatog prosto se nameće i to je suština likovne umjetnosti. Kroz stvaralaštvo je uvijek neophodno otkrivati nešto novo, ali je svakako od suštinske važnosti imati i svoje ja.

Kada biste morali da prenesete srž svog umjetničkog svijeta jednom rečenicom, koja bi to bila?

Slikam, dakle postojim!

Da li već razmišljate o novom ciklusu ili ostavljate prostor za pauzu?

Za svakog ozbiljnog autora kontinuitet stvaranja je od izuzetnog značaja. Proces slikanja zasnovan na intuiciji predstavlja čistu i iskrenu umjetnost. Stvaram u kontinuitetu i u tome sam svjedok nevjerovatnih iskustava. Slikarstvo me samo vodi u novootkrivene svjetove. U ateljeu je već spreman novi materijal, ali ni prethodni ciklusi još nijesu dovoljno eksponirani u mjeri u kojoj treba.

Koji je naredni izazov i šta planirate u budućnosti?

Poslije izuzetno značajnih samostalnih izložbi van Crne Gore i učešća na mnogobrojnim likovnim salonima, svakako da imam u planu i nove međunarodne projekte. Međutim, ono što je od suštinskog značaja jeste samo stvaralaštvo. Zahvaljujući posvećenosti i ogromnom radu ostvaruju se i veliki ciljevi.

Ivan Jovović