Posljednji intervju Rista Stijovića - "U traganju za jednim osmijehom"

Nekoliko dana pred smrt, Ristu Stijoviću je prilikom liječenja u Institutu Dr. Simo Milošević u Igalu, uručena Novembarska nagrada grada Budve za 1974. godinu. Tog dana je urednik ‘’Primorskih novina’’ Vladimir Stanišić obavio posljednji intervju sa velikim umjetnikom.  

Zahvaljujući se na nagradi, ne sluteći da će mu to biti posljednji razgovor za novine, Risto Stijović je između ostalog rekao:

- Vjerujte, to je za mene draga nagrada, jer dolazi iz mog voljenog grada. Budva je kao ljubavnica koja se stalno podmlađuje. Zavolio sam je još u prvom svjetskom ratu i ta ljubav iz godine u godinu postajala je sve veća. Moja želja je da se novčani iznos nagrade podijeli Fondu za ugrožena područja od poplava u Crnoj Gori I Kulturnom centru Budva za organizaciju likovnih izložbi.

Poslije predaje plakete potekla je priča, spontana i nenametljiva. Najprije o zdravlju, o skulpturi, o ženi kao izvoru umjetnikove inspiracije … o životu u opšte.

​
- Dobro sam, odlično se osjećam i jedva čekam da odem, da se nađem u svom ateljeu. Najbolje se osjećam kad radim. Dosdno mi je, znate. Jas am navikao na društvo, mada u posljednje vrijeme volim ponekad da sam sam. Inače, volio sam društvo. Uvijek su kod mene dolazili književnici, muzičari, pjesnici. Tako je bilo u Parizu, to se nastavilo i poslije kada sam došao u domovinu.

Interesovalo nas je kako je čika Risto odabrao Budvu za svoje mjesto boravka.?

- Bilo je to za vrijeme prvog svjetskog rata. Služio sam vojsku u Donjem Grblju. Ivo Đurović, komandant lijevog krila Lovćenskog odreda, uzeo me je pri štabu. Tako sam imao više slobodnog vremena od ostalih vojnika. Gotovo svaki dan uzeo bih konja i došao do Budve. Obilazio sam Stari grad. Znate da mi je poslije nekoliko nedjelja bilo zabranjeno da dolazim u Budvu. Knjaz Petar mi je lično zabranio da ulazim u grad. Tamo je živjela jedna lijepa djevojka, koja mi je pozirala. Knjaz je saznao i to mu se nije sviđelo. Jednoga dana dolazim ja na vrata od grada, zaustavlja me stražar i kaže: ‘’Vama nije dozvoljeno da ulazite unutra. Tako je naredio knjaz!’’ Od tada više nijesam smio dolaziti.

Poslije kapitulacije srpske i crnogorske vojske, Stijović je prešao Albaniju i našao se na Krf. Odatle, kao bolestan, upućen je na liječenje u Francusku. Umjesto da se liječi u Marselju, upisuje se u umjetničku školu. Poslije godinu dana prelazi u Pariz, gdje nastavlja školovanje na umjetničkoj akademiji.
U Parizu je upoznao jednu simpatičnu gospođicu. Oženio se s njom i punih 50 godina dijelili su zlo i dobro. Evo šta je o tome pričao naš cijenjeni sagovornik:

- Pohađala je školu primijenjene umjetnosti, a radila je u pozorištu. Tamo sam je i upoznao. Te noći igrala je jednu malu ulogu. Sjedio sam na posljednjoj galeriji. Kada se završila predstava, sačekao sam je na izlazu riječima: ‘’Vi mi se gospođice, mnogo sviđate!’’ – ‘’Ni Vi niste antipatični’’ – kazala je ona. 

Tako smo počeli život. I bio sam s njom srećan pune 53 godine. Bila je u stanju da gladuje samo da mi omogući da stvaram. Istina, ja sam njoj, na početku našeg zajedničkog života rekao da treba da bude na prvom mjestu moja skulptura, pa naša ljubav. Ona je to istinski prihvatila. Možda je tome doprinijelo i to što je i ona poticala iz umjetničke porodice.

Vjerujte, ja ni dan danas ne znam da li je ona više voljela mene ili moju skulpturu. A voljela me je.

Sjećam se, jednom u Parizu, pozirala mi je jedna lijepa Ruskinja. Kada sam joj predložio da pozira, poljubila me je i ostao mi je karmin na licu. Ja to nijesam ni primijetio. U međuvremenu, došla je moja žena skuvala nam kafu, ali kao da ništa nije primijetila. Godine su prošle, a nijesam je mogao ubijediti kakav je to bio poljubac. 
Inače, nije bila ljubomorna na moje modele. Jednom, bilo je to odmah poslije ženidbe, šetamo ulicom, kad prođe jedna lijepa žena. Okrenem se za njom i kažem kako je lijepa. Žena odmah pođe k njoj i ova pristade da mi pozira.
Drugi put, bilo je to 1920. godine, u Parizu je gostovala Ana Pavlovna, poznata sovjetska ballerina. Igrala je u ‘’Labudovom jezeru’’. Nijesam imao para za ulaznicu, pa sam je skicirao iza kulisa. Docnije, jedna ballerina mi je pozirala i napravio sam ‘’Labudovu smrt’’.

Inače, Risto Stijović najviše je stvarao između pedesete i sedamdesete godine života. U tom period, kako sam kaže, napravio je svoja najbolja djela.

- U Parizu sam mnogo radio. Bivalo je da ja i žena nemamo ni koru hljeba, a u svim novinama, među dvadeset najboljih likovnih stvaralaca, spominje se moje ime i moji radovi.

Jedanput sam vidio u novinama da neko traži gravera. Prijavio sam se tom ateljeu. Vlasnik je bio sav srećan što mu se javio student koji je završio visoku umjetničku školu i odmah me primio ne gledajući šta radim. Međutim, ja to nijesam znao. Neke djevojčice koje su tu već radile pokazale su mi i poslije nekoliko mjeseci te stvari sam radio u svom ateljeu. Imao sam porudžbina koliko sam htio. To je bilo od 1921. do 1924. godine, kada sam najviše pravio skulpturu. 

Stijovićevi glavni izvori inspiracije bili su ‘’Gorski vijenac’’, narodna poezija, tijelo žene i životinje.

- Kada sam prešao preko Albanije, u svoj vojnički torbak, pored pogače što mi je majka dala kada sam svratio da se pozdravim, bile su dvije knjige – ‘’Gorski vijenac’’ i ‘’Primjeri čojstva i junaštva’’.

Tako su, odmah po dolasku u Pariz, nastali ‘’Mustaj kadija’’ i ‘’Vještica’’. Zatim, ‘’Iguman Stefan’’ i ‘’Vuk Mandušić’’, ‘’Knez Rogan’’, ‘’Sestra Batrićeva’’ i druge ličnosti. I ako se ženama nije nikada udvarao, već one njemu, kao i svi mladi ljudi, Risto Stijović je volio žene i žensko tijelo dominira u njegovim skulpturama. On uživa u ljepoti ‘’a žena je prava ljepota’’ – rekao je čika Risto, koji je od nje napravio, takoreći, jednu svoju intimnu skulpturu.

- Jedna prijateljica moje žene imala je interesantnu glavu, sličnu onim srednjevjekovnim ženskim likovima. Cijelog života sam tragao za tom glavom, za tim osmijehom. Možda sam ga našao, a možda i nijesam. Ne znam. Samo kada bih dvadeset godina bio mlađi, i dalje bih tragao za tim osmijehom. Znate, mnoge se žene osmjehuju, ali ja tražim samo jedan osmijeh. Mnogo sam gledao Mona Lizu. Bježao sam sa časova da je gledam. Nastojao sam da je zavolim, da otkrijem zašto joj se ljudi dive, i niti sam je zavolio, niti sam otkrio zašto joj se dive.

Na kraju da kažemo još i to, da je ovaj veliki poklonik ženskih ljepota smatrao da su Crnogorke najljepše žene na svijetu , jer, pored ženske ljepote, imaju i neku rasnu ljepotu. Po Stijoviću, Crnogorka može da bude neobično lijepa i inteligentna, što kod drugih žena, u najvećem broju slučajeva, nije tako. 

Autor teksta: Vladimir Stanišić
Tekst preuzet iz Primorskih novina od 25. decembra 1974.