Upornost i istrajnost su sve, talenat je nešto s čim se rađamo

Književnica Slavica Milošević je rođena na Cetinju 1992.
Izdala je dvanaest knjiga od kojih su dvije drame, jedna je na engleskom jeziku i predstavlja izabrane eseje iz prethodnih izdatih na maternjem jeziku.
Karakteriše je literalni opus esejistike, poezije u prozi, poezije, refleksivne lirike, mikro eseja, intertekstualnosti i kolažiranja.
Autorkine tekstove o Kišu i Lubardi je objavio kulturno-umjetnički sajt “Montenegrina”.
Piše za kulturno umjetnički sajt PULSE i bloguje za prestižne izraelske medijske kuće: Jerusalem Post i Times of Israel.
Učesnik je brojnih festivala, od kojih je jedan interancionalni" Žene i poezija" u Bariju gdje je dio njenih presama preveden i na italijanski jezik.
Najnovija knjiga "Bunt i prah"je publikovana u februaru, riječ je o noveli koja je bila predstavljena u Centralnoj biblioteci na Cetinju.
Karakteriše je opus: poezije, eseistike, poezije u prozi, mikro- eseja, i tertekstualnosti, kolažiranja, kratkih priča.  
Nedavno je objavila novo drugo dopunjeno izdanje knjige: "Plava Pomorandža".
Napisala je pozorišni komad "Pošto Život" koji će predstaviti publici ukoliko bude prilike kada se ova situacija stabilizuje.
U svom autorkom tekstu: "Vatrena i vanvremena umjetnost Petra Lubarde, citira našeg veličanstvenog slikara:

“Čovjek uvjek nešto nađe što odgovara njegovoj namjeri, izvjesnom temperamentu, svako ima temperament on nije bitan toliko. Bitno je to što govori, prezentira, da li ima dug dah ili kratak dah.
Uzmimo Goju, on ima dugačku brazdu istorijsku, on je i dan danas živ, njegova misao u akciju pretvara čovjeka, Mikelanđelo takođe, srednjevekovne freske takođe.
Dakle, masa stvari koje ako su umjetnost one su uvjek žive bez obzira na istorijski okvir, oni probijaju istorijske granice, ta misao nema granice.
Jedan Njegoš, to je genije i ne možemo ga mi u okvire stavljat. On je jedan veliki pjesnik, on je možda nominalno srpski pjesnik ali on je pjesnik svijeta, pjesnik ljudske misli, to je to što je važno. Njegovo mjesto gdje se rodio, ko mu je bio otac i majka, to je nevažno, to je sporedni kolosjek, to je samo jedna informacija, statistika. Važno je kakvu on poruku nosi i ostavlja”.

Mislim da  umjetnost znači neumorno traganje za duhovnošću. S obzirom na to da se bavim hibridizacijom teksta, intertekstualnošću, preformulisaću rečenicu neponovljivog Kiša.

Oni koji se izvlače iz svega kao kišne gliste i bez ogrebotina zapravo nikad nisu ni imali cilj ka kojem su išli. 
Nažalost, izgubili su se u krugu nezajažljivosti svojih želja. 

Umjetnik mora biti nezadovoljnik, kao takav veoma često će imati ožiljke koji nikada neće zarasti, to je zato što se neumorno bori za svoje ideje. Upornost i istrajnost su sve, talenat je nešto s čim se rađamo. Nerjetko ukoliko umjetnik odluči da nipokoju cijenu ne postane poltron i podobna ulizica sačekaće za strme litice koje samo mogu doprinjeti njegovom ojačanju, njegovoj inspirraciji. Umjetnost ne zna za okvire i granice kao što Lubarda reče, međutim nerjetno plitkoumlje teži da sputa one koji se upravo bore da sruše sve barijere.

Na pitanje šta za nju predstavlja pisanje, Milošević odgovara:

"To je poziv koji znači moj život. Bez njega ne postojim, ne postoji bitnija stvar od toga niti “divni biser prekriven plaštom lukavstva” zbog koga bih izdala svoj talenat. Nekada je vrlo iscrpljujuće, ljudi često misle da zapravo ništa ne radite, međutim to me ne dotiče onog trenutka kada sam odlučila da ja služim umjetnosti a ne umjetnost meni kako bih zadovoljila svoj ego."

U daljem razgovoru naša sagovornica ističe:

"Sreća je veoma bitan faktor. Imala sam sreće da u Crnoj Gori budem zaista lijepo prihvaćena, uvjek može bolje naravno, nadam se da će se pružiti prilika kad sve ovo prođe da pred našom publikom bude odigran komad: "Pošto život". Imala sam sreće i znanja naravno da pišem za izraelske medije, takođe u Italiji sam veoma fino prihvaćena i nadam se da ću nastaviti saradnju s njima kad sve ovo prođe. Voljela bih da moje knjige budu prevedene na italijanskom. 
Na pitanje kako se bori sa situacijama koje pokušavaju da sputaju njen rad, Milošević odgovara:
“Ne bih se osvrtala na negativne aspekte, njih pratim s osmjehom, oni samo mogu da me ojačaju i da osnaže moju želju da nikad ne odustanem od svoje umjetnosti, već da se još više potrudim da dam nešto posebno svojoj zemlji."

Za kraj bih citirala veličanstvenog Lubardu i poručila umjetnicima da osluškuju svoju kreativnu krv, ne onu koja im se nameće zarad određenih normi.

“Kao što može duboko, duboki tutanj podzemni da jedna životinja osjeti, isto tako umjetnik mora događaje duboko da osjeti iz daleka, to je kao kad hoće da čuje buku koja polazi iz vasione.”
Petar Lubarda