Decembra 2015. godine odata je posebna čast Tolsto...
''Bitka na Vučjem dolu''- 1950. Ulje na platnu, 300x390cm, u posjedu i stalnoj postavci Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju.
Vojo Stanić
- Lubarda je imao manji stan u Profesorskoj koloniji i moj drug, vajar Drago Đurović i ja bismo tamo odili ama baš svaki dan. Vjerovatno češće n’o što je Petru bilo milo, e... Lubarda je vazda imao cigara i nikad nam nije branio da pušimo. Na stolu bi držao otvorenu kutiju "zete" i nas dvojica bismo sjeđeli sve dok mu ne ispušimo i poslednji cigar. Usput, zakučili bismo i još po đe što. Nijesmo mu smetali da slika; nijesmo progovarali...
Lubarda je radio u ateljeu koji je bio manji od ove sobe. I nekako uži. Tu je naslikao i Vučji do. Drago Đurović i ja smo tu sliku ponijeli na izložbu, Terazije broj 2...Na onu čuvenu izložbu iz 1951.
Lubarda nam je bio zamotao sliku, na njoj se još uvijek nije bila osušila boja. Inače, Petar nije mnogo vodio računa o tehnologiji; ponekad bi špaklom pomiješao ulje i pijesak i to stavio na sliku. Galeristi su pričali kako sa Lubardinih platana često cure i padaju djelovi.
"Neka!", govorio je Lubarda. "I treba da otpadne ono što je suvišno!"
A zbog čega je Vučji do bila tako značajna slika, zašto je izazvala toliku pometnju?
To je doba socijalističkog realizma – početak pedesetih. Svi su slikali radnog čo’eka, udarnike, zemljoradničke zadruge... E, onda je tom slikom Petar sve razbio u paramparčad!
''Vučji do'' je označio prevrat u umjetnosti, u kulturi. Pored toga što je bila moderna, ta slika je oslobodila umjetnike, pokazala im kuda da idu. Više se nije moglo nazad...
Iako je bio francuski đak i u toku sa modernim evropskim slikarstvom, ne vjerujem da je Lubarda Vučji do napravio s namjerom da nekoga provocira, svjesno, e... Bio je spontan; kod njega nije bilo izvještačenosti, umišljaja. Kao da mu nije ni bilo stalo da ga neko razumije. Imao je svoj svijet. U načinu na koji je slikao i živio bilo je i dosta neke crnogorske prepotentnosti... - odlomak iz intervjua sa Vojom Stanićem, Tamare Nikčević, septembra 2012 godine.
Maja 1951. buknuo je Lubarda čuvenom izložbom u galeriji ULUS-a na beogradskim Terazijama, koja je najavila novo poglavlje u istoriji jugoslovenskog slikarstva. Kritičari su tada zabilježili da je Lubarda svojim platnima otkrio Crnu Goru. To je, bez sumnje, njegova najmoćnija faza. Ređale su se antologijske slike: “Bitka na Vučjem Dolu”. “Borba konja”, “Guslar”, “Noć u Crnoj Gori”, “Pogled s Košćela”…
Olga Perović (1932-2017) akademik i istoričarka umjetnosti
"Bitka na Vučjem Dolu" (1950) inauguriše njegov moćni koloritni potencijal - jarko zeleno, crveno, žuto, oranž, plavo, golubije sivo i blještavo bijelo. Snaga pokreta ljudi i konja, upečatljiva lica u borbenom zanosu istureni su u prvi plan i na tragu su moćnih uopštavanja.
Bitka na Vučjem dolu je slika jakih boja, sva u kompozicionom ritmu sudara, puna simbola, apoteoza prošlog i savremenog, slobode krvlju osveštane, njegoševska po duhu. Dotad neviđena po udarnosti slikarskog postupka i ekspanziji likovno novog - po majstorskoj upotrebi čistih, jakih boja, redukciji dimenzija i realnosti oblika, slika jedinstvena po snazi likovne ekspresije i etičke poruke.“
