Zašto su osmijesi tako rijetki u istoriji umjetnosti?

Zašto su lica na većini slika iz prošlosti rijetko prikazivana nasmijana?

Osvrćući se na istoriju umjetnosti, može se primijetiti da često prikazani subjekti imaju prilično ozbiljne izraze lica i rijetko se smiju. Šetajući velikim muzejima među stotinama remek-djela, rijetko vam se lice smiješi.
Moglo bi se pomisliti da je jedan od razloga zašto su naši preci izbjegavali osmijeh bio da ne pokažu i ovjekovječe svoje loše zube na portretu. Međutim, loša dentalna higijena je bila toliko uobičajena u prošlosti da to nije bio razlog, kao što bi moglo biti danas.
Zapravo, razlozi izostanka osmijeha na nekim slikama poznatih umjetnika mogu se tražiti prije u praktičnim pitanjima, ali i socio-kulturnim.
Dok se danas svi smiju uz klik kamere, zamislite da morate satima i satima pozirati sa osmijhom pred slikarom za portret. Nadalje, namjera portreta je bila da se osoba, koja je često bila u poziciji bogatstva i moći, ovjekovječi ozbiljnim izrazom lica.

Glava ratnika - 505–500 pne.

Do pojave hrišćanstva, umjetnost nije nužno zanemarivala predstavljanje osmijeha. U grčkoj umjetnosti nalazimo kipove ljudi koji su prikazani sa onim što se naziva "arhaičnim osmijehom" - u kojem su lica sa izvijenim usnama - dok je strogost bista rimskih careva ponekad prekrivena blagim osmijehom. Katolička religija je takođe uticala na izraz lica u umjetnosti. U srednjem vijeku na osmijeh se gledalo sa izvijesnom sumnjom jer je označavao smijeh koji se smatrao zlonamjernim.

Antonello da Mesina - Portret nepoznate osobe
 oko 1465-70.

Povezivanje smijeha i zla, s ljudima sumnjivog morala ili niskog društvenog položaja, dugo je ostalo u modi, uz neke izuzetke. Ranorenesansni umjetnik Antonello da Messina portretisao je nasmiješene likove pune vitalnosti, kao na primjer u djelu “Portret nepoznatog“. Osmijeh zatvorenih usta i oči koje skoro namiguju ukazuju na veseo, znalački izraz lica, veoma različit od ostalih portreta tog vremena.

Leonardo da Vinči - Sveti Jovan Krstitelj, 1513-1516.
​ Muzej Luvr

Nekoliko godina kasnije, Leonardo da Vinči je stvorio Mona Lizu, čiji je tajanstveni osmijeh vjekovima fascinirao svijet, i  Svetog  Jovana Krstitelja, koji ima jednako zagonetan osmijeh - skoro cerekanje - koji podsjeća na izraz Mona Lize.

Caravaggio - Amor Vincit Omnia, oko 1601.

U Italiji je Caravaggio naslikao djelo Amor Vincit Omnia, u kojem je Erosov osmijeh toliko nestašan da je u to vrijeme protumačen kao slavljenje homoseksualne strasti.

Frans Hals - Dva dječaka koji se smiju, oko 1626-1627.

Međutim, prvo umjetničko doba koje je svesrdno preuzelo temu nasmijanog bilo je holandsko zlatno doba. Umjetnici ovog perioda voljeli su da oslikavaju vitalnost i spontanost svakodnevnog života i trudili su se da je prije svega uhvate u osmijeh. 
Umjetnici kao što su Gerrit van Honthorst, Frans Hals, Judith Leyster i Jan Steen odali su počast druželjubivosti, slikajući svoje subjekte u prilično slobodnim pozama, toliko da je u holandsko doba to postalo sinonim za razuzdanost. Ovaj inkluzivni umjetnički pokret slavio je život u svim njegovim aspektima, označavajući kraj krutog kalvinističkog režima.

Elisabeth Louise Vigée-LeBrun - 
Autoportret sa kćerkom Julie, 1789.

Još jedan upečatljiv primjer koliko predstava osmijeha nije bila slavljena u prošlosti je slika francuske umjetnice Élisabeth Vigée Le Brun. Poznata po svom portretu, a posebno po kraljevskoj eleganciji kojom je slikala svoje subjekte, slikarka je bila cijenjena od strane svojih savremenika, ali je bila kritikovana kada je izložila autoportret sa svojom kćerkom Julie na Pariškom salonu 1787. godine. Ocijenjena je negativno jer je umjetnica pokazala zube smiješeći se, što se u to vrijeme smatralo ne baš pristojnim.

Stoga je osmijeh u umjetnosti dugo bio povezan s negativnim konotacijama, poput zlobe, pijanstva, siromaštva i lakog morala.

Jaroslav Čermak - Crnogorska madona -1865, 
u posjedu Češke nacionalne galerije u Pragu

Sličan slučaj je i u crnogorskoj umjetnosti. Na slici “Crnogorska madona“ ili “Crnogorka sa djetetom“ iz 1865. godine, češki slikar Jaroslav Čermak (1831 - 1878), predstavlja prizor majke s djetetom koji upućuje na arhetip Madone. Na slici se primjećuje tek tračak blagog osmijeha majke koja gleda svoje dijete.

Risto Stijović - Djevojka sa osmijehom. 1925.
orahovo drvo, 81x38x25 cm (MSU Beograd)

U novije vrijeme vajarsku poetiku Rista Stijovića (1894-1974) obilježavaju figurine izuzetne blagosti izraza, nenametljive ali veoma prefinjene senzualnosti. Takva je i skulptura “Djevojka sa osmijehom“ iz 1925.

Cvetko Lainović - Crtež Nancy Reagan

Slikara Cvetka Lainovića (1931- 2006) su evropski likovni kritičari smatrali jednim od najboljih minimalista, kao i vrhunskim portretistom, koji je uradio čak 10.000 portreta. Kada je radio portrete sve vrijeme bi pričao sa svojim modelom: Smatrao je da portret mora da bude autentičan. Ulazio bi u dušu čovjeka, čitao misli, karakter... Obzirom da je najveći dio tih portreta u privatnom vlasništvu, mi smo uspjeli da pronađemo crtež nasmijane Nensi Regan (1921 - 2016) američke glumice i supruge 40. predsjednika SAD Ronalda Regana. 

Dimitrije Popović - Flora XX

Možda nam osmijeh u svojim čarobnim djelima ponajviše poklanja crnogorski slikar Dimitrije Popović. 

Dimitrije Popović - Merilin Monro

Iako su mnoga značenja osmijehu pridavana kroz istoriju umetnosti, jednostavan izraz radosti nikada nije sasvim izašao iz mode.

Ivan Jovović