Zbirka Milice i Svetozara Vukmanovića Tempa

Jednan od čelnih ljudi Titove Jugoslavije, Svetozar Vukmanović Tempo, i njegova supruga Milica Sarić-Vukmanović, poklonili su Cetinju i Narodnom muzeju Crne Gore aprila 1964. godine, izuzetno vrijednu kolekciju od čak 230 slika, crteža, grafika i skulptura.

Autori većine djela iz ove kolekcije su Milo Milunović, Petar Lubarda, Sreten Stojanović i Risto Stijović, koji su bili prijatelji Vukomanovićevih.

Pored njihovih, u zbirci se nalaze i slike poznatih jugoslovenskih slikara poput — Jovana Bijelića, Bete Vukanović, Petra Konjovića, Lazara Vujaklije, Peđe Milosavljevića, Marka Čelebonovića, Lazara Vozarevića, Eda Murtića, Milića Stankovića, Dada Đurića, Šilje Todorovića,Janeza Bernika, Danice Antić i dr.

Posebnu dragocenost Zbirke Vukmanović čine i djela inostranih autora Ogist Renoara, Mark Šagala, Salvadora Dalija, Pabla Pikasa, Renata Gutuza, Dijega Rivere, Sikverosa i drugih.

Tempo je bio prijatelj sa velikim italijanskim slikarom, članom komunističke partije Italije, Renatom Gutuzom pa su u kolekciji dvije njegove slike. U Meksiku je od čuvene meksičke slikarke Fride Kalo dobio izuzetan crtež Dijega Rivere.
Prisutnost djela inostranih umjetnika u ovoj kolekciji govori o tome da je bračni par Vukmanović bio kosmopolitskog duha i širokih pogleda na svijet.
Prema tvrdnji istaknutih stručnjaka, mnoga djela koja je bračni par Vukmanović sakupio u jednom relativno kratkom kolekcionarskom zanosu, predstavljaju nezaobilazne tačke poslijeratne istorije umjetnosti, budući da su se oni tada odlučili za avanturu moderne umjetnosti, apstrakciju i eksperiment.

Legat Milice i Svetozara Vukmanovića Tempa nastao je kao plod entuzijazma i ljubavi prema likovnom stvaralaštvu. Kolekcija koju su formirali godinama predstavljaja izuzetno vrijednu cjelinu u okviru fonda Umjetničkog muzeja Crne Gore.

Prezentirana u stalnoj postavci Naconalne galerije ova zbirka dopunjava esencijalne vrijednosti antologijskog pregleda jugoslovenske i crnogorske likovne umjetnosti. Naime, likovni presjek jugoslovenskog slikarstva bio bi nepotpun bez djela visokog umjetničkog dometa koji sadrži ova zbirka, a koja predstavljaju ostvarenja umjetnika koji su bili nosioci dominantnih slikarskih pravaca XX vijeka.

Svetozar Vukmanović Tempo (1912–2000) je rođen 3. avgusta 1912. u selu Podgor kod Cetinja. Potiče iz ugledne cetinjske porodice. Njegov otac je jedno vrijeme radio u rudnicima Sjeverne Amerike, a poslije se vratio i bavio zemljoradnjom. Poslije ujedinjenja Crne Gore i Srbije, 1918. godine, njegov otac je bio pristalica „zelenaša“, zbog čega je bio u nemilosti režima pa je dvije godine proveo u zatvoru.
Tempo je bio pravnik, slavni revolucionar, narodni heroj SFRJ, visoki funkcioner SKJ, nosilac raznih društveno-političkih funkcija. Bio je osnivač sportskog kluba Partizan i dao mu ime!
Napisao je i objavio više knjiga i odlikovan je brojnim ordenjem i priznanjima.


Sa Goranom Bregovićem je otpjevao revolucionarnu pjesmu "Padaj silo i nepravdo" za album Bijelog dugmeta. 
Bregović je o toj saradnji izjavio:

"Na tom posljednjem albumu 'Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo' snimili smo jednu pjesmu sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom koji je digao ustanak svuda od Trsta do Albanije. Bio je dežurni revolucionar. Kad sam došao kod Tempa u Reževiće (Crna Gora), rekao mi je da hoće da snimi s nama pjesmu jer mu to nije bio estradni štos. On je tako shvatio to što će pjevati u pjesmi 'Padaj silo i nepravdo' sa horom napuštene djece iz Doma u Sarajevu. Rekao je: 'To mi odgovara.' I to je rekao kao političko lice, a ne kao zajebant. Bio je to signal revolucionara da je upravo došao trenutak da se ta pjesma kaže".
 

Milica Sarić Vukmanović (1915 - 2011) pored bavljenja političkim i humanitarnim radom, još od najranijih godina gajila je sklonosti prema umjetnosti. Ona je posredno inicirala formiranje ove vrlo dragocjene zbirke poklonom suprugu - slikom Mila Milunovića, koju mu je darovala početkom 50-tih godina prošlog vijeka. Taj gest je podstakao intenzivno razvijanje uživanja u umjetničkim djelima kod oboje, a rezultirao je stvaranjem osobenog kulturnog ambijenta u njihovom domu, kroz uspostavljanje i razvijanje bliskih veza sa umjetnicima, pjesnicima koje su vremenom prerasle u dugotrajna prijateljstva.


"I ja i Tempo smo voleli dobro slikarstvo, dobru književnost i dobre filmove. Ljudi iz tih sfera su nam bili i ostali istinski prijatelji. Nismo se družili sa političarima, što se potvrdilo da je bilo dobro za nas. Dobar deo komunista nije znao da ceni umetnost.
Posebno smo ja i Tempo voleli slike Sećanje na Velaskeza, Laze Vozarevića, Žene u cveću Zore Petrović, sve Filove slike, Zonjićev Atelje, triptih Milića od Mačve, slike Nedeljka Gvozdenovića... Tempo je posebno voleo moj portret koji je uradio Mića Popović 1979. godine. Neki likovni teoretičari za taj portret Miće Popovića su kazali da je jedan od najboljih portreta urađenih u Jugoslaviji u novije vreme. Pored mog portreta Tempo je voleo sliku Planine Petra Lubarde, ali i više Milunovićevih slika."


Do svoje smrti Milica je ostala je da živi u Reževićima gdje su se naselili 1972. godine.

"Povremeno smo odlazili u Beograd, ali pretežno smo živjeli u Reževićima. Ovdje je Tempo i umro 6. decembra 2000. godine"

 

S obzirom na društveni položaj para Vukmanović i na vrijeme u kome je nastala njihova kolekcija, ona upućuje i na priču o odnosu politike i umjetnosti. Naime, osim što se bavio umjetničkim djelima, ovaj kolekcionarski par je oformio privatno-javnu scenu u svom domu na Dedinju, pa zatim i u kući na Svetom Stefanu i u Reževićima, okupljajući umjetnike, književnike, kulturne radnike i političare.

 

Njihov sin Zoran Vukmanović jednom je izjavio:


"Moji roditelji se nisu osjećali prijatno u društvu funkcinera. Moj otac nije odlazio na bilijar-druženje Titovog tima, više je volio slikare i književnike. Stalni gosti naše kuće su bili Veljko Petrović, Olga i Tanasije Mladenović, Petar Lubarda, Milo Milunović, Lazar Vozarević, Vlado Popović... Ja u šali kažem da je naša kuća u Beogradu bila u topčiderskom trouglu: Milunovićev atelje je bio na padini okrenutoj prema Košutnjaku, atelje Rista Stijovića je gledao na Mostar, a odmah iza naše kuće bio je Lubardin atelje. Bila je to prava umetničko-intelektualna kolonija."

Zbirku svojih roditelja Zoran Vukmanović doživljava kao tri ljubavi koje se prožimaju: "Iz njihove uzajamne ljubavi je proizašla ljubav prema umjetnosti i, zato što vole svoj narod, poklanjaju mu ono što su stvorili."

 

Izvor: Narodni muzej Crne Gore, Vreme.rs

* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još
Marija Kalas - operska diva
Previous

Marija Kalas - operska diva

Leave review
U privatnom životu, poznata je dugogodišnja ljubav...
Read More
Next

"Djevojka sa bakljom" Mila Milunovića

Leave review
Srpski teatrolog i književnik Jovan Ćirilov u tek...
Read More