''Žena je najbliža vječnom obnavljanju i stvaranju svijeta. Uvijek sam bio začuđen tom magičnom ženinom ljepotom, koja u ljudima pokreće sve plemenito i lijepo, a takođe zlo i nesreću.
Tu počinje moj dijalog sa pojmom žene, bilo da je kurva ili svetica. Svaka žena nosi u sebi obje te krajnosti. E, sada je pitanje šta će da pobijedi.
Muškarci žele da u kući imaju sveticu, a u vikendici kurvu. Te dvije potrebe se stalno sučeljavaju. Bore se. Odvajkada čovjek nije načisto šta mu je potrebnije.
Bez ljepote, bilo da je to ljepota duha, ljepota misli, tijela ili prijateljstva, svijet bi bio u agoniji. Mislim da smo mi danas izgubili veliku bitku, izgubili smo pravi dodir sa ljepotom, A čovjek kad izgubi dodir sa ljepotom, postaje razljuđeni čovjek!
U sveopštoj galami, pokušavati nešto reći, a ne čuti ni sebe, možda je uzaludno. U tom haosu, kad svi daju sebi za pravo da kažu ,,pravu“ stvar, sve se izjednačava, i mudrost i glupost, brišu se granice i sve postaje jednako ,,angažovano“. Zato mislim da umjetnik treba da koristi svoj prostor, da govori iz svoje umjetnosti, jezikom kojim on najbolje zna da kaže ono što misli, i to je prilika najbolja da se čuje njegov glas… Javna riječ treba da bude rezultat dugotrajnog zrenja, a ne trenutna improvozacija. Javna riječ ima snagu i moć i može biti veoma ubojita.''
(Žana Živaljević, Bumerang 1992.)
