Zuko Džumhur - "Hodoljublja" na Cetinju

Jugoslovenski novinar, putopisac, slikar, karikaturista, filmski i televizijski scenarista, pozorišni scenograf i likovni kritičar Zuko Džumhur, tokom posljednjih deset godina života radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija čuvene emisije „Hodoljublja“ u režiji Mirze Idrizovića, a i za televiziju Crne Gore snimio je niz izuzetno zanimljivih putopisa pod nazivom „Riječ, kamen, boje“.

Vašoj pažnji preporučujemo hronološki dnevnik Mirze Idrizovića tokom snimanja emisije “Hodoljublja” na Cetinju 1978. godine. 

19. januar 1978.

Cetinje. Sastajemo se u 9 sati i odmah poslije doručka odlazimo u lutanje po gradu. Tako uvijek radimo. Naš princip je da svaki grad obiđemo pješice. Hodoljubi su veoma uigrana ekipa. Svi vole putovanja i znaju da obavljaju više poslova. Često veoma žučno polemišemo ali nikada ne dolazi do svađe.

- Hodoljublje - kaže Zuko - nije televizijska emisija, to je pogled na svijet.

Zaljubljujemo se u Cetinje. To je ljubav na prvi pogled.

- Osjećam - kaže mi Dževad Čolaković - da će ovdje biti dobrog posla.Samo da padne snijeg. 

Želja nam je da snimimo Cetinje pod snijegom. Mi smo kao zemljoradnici - zavisimo od vremena. Nekad nam treba sunce, nekad kiša, nekad oblaci, a nekad snijeg. Zato se nikad ne ljutimo na vrijeme. To je profesionalno pravilo i sujevjerje.

Ljudi na ulici prepoznaju Zuku. Raduju se. Daju nam savjete. Vrlo su srdačni. Vode nas na piće.

Poslije podne odlazimo u Titograd i sastajemo se sa Vladom Popovićem, sjajnim glumcem i direktorom pozorišta. Molimo ga da u emisiji recituje stihove iz Njegoševe zbirke "Plam u plamu".

Veoma cijenim Vladu kao glumca, ima raskošan talenat, sjajan izgled, ležernost i uvjerljivost.

Odlazim na kafu sa Biljanom Dragović, kostimografom koju nisam vidio od snimanja filma "Glasam za ljubav", reditelja Tome Janića na kojem smo zajedno radili. Molim je da mi u fundusu Pozorišta pronađe rekvizite koji su simboli nacija koje su imale svoja poslaništva na Cetinju.

Pričamo o dobrim starim vremenima kada je bilo isto kao danas. Čergarenje po Jugoslaviji i svijetu.

Zuko i ja odlazimo u kafanu hotela "Crna Gora" da se vidimo sa Milom Đukanovićem zvanim Maestro, kolegom, filmskim rediteljem i divnim čovjekom.

Kad god sretnem Maestra citiram mu mog omiljenog Paskala:

Maestro se smješka svojim čuvenim decentnim osmjehom kojeg toliko vole žene.

Maestro priča Zuki kako smo on, Paja Vujisić i ja za katolički Božić sjedili u kafani "Kod orača", u Beogradu, i kako je Paja koji inače prezire razgovore o filmu, to veče filozofirao na tu temu tvrdeći prije svega "da film radi u dva smjera - vrijeme i osjećanje".

Zuko koji je proveo sa Pajom mnoge dane i noći kaže "da je Paja jedan od pametnijih ljudi koje je sretao u životu".

20. januar 1978.

​
Odlazimo na Njeguše. Snimamo rodnu kuću vladike Rada. Pokušavamo da se probijemo do mauzeoleja. Ne uspijevamo. Napadao je snijeg. Dragan kaže da će nabaviti rendž-rover.

Nekadašnji hotel "PARK" na Cetinju. 
Danas se na istom mjestu 
nalazi hotel "Grand"

21. januar 1978.

Snijeg i dalje pada. Snimamo grupu crnaca iz Kenije koji se grudvaju pred Hotelom "Park", a onda uz vrisku i smijeh ulaze u hotel. Zadovoljni smo scenom. U snijegu do pojasa sa kačketom ala Šerlok Holms na glavi Zuko govori ovaj tekst:

- Snijeg bane u ravne sokake cetinjske kao pjani kicoš sa bisagama punim leda.

Snijeg uskače u odžake cetinjskih domova, viri iz nabora toplih parhetskih kućnih haljina

i igra na sakatim repovima kokota.

Posijedi borove grane, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti ruž na usnama malih prodavačica.

Snijeg zatvara vrata dućana, kafana i malih ljupkih kuća uspavanih kao stado jaganjaca u snijegu.

Snijeg igra dugo u bijeloj anteriji po krovovima, dimnjacima, perivojima, zvonicima i antenama.

Tada, kao srebrna skaska oglasi se pod orlovim kršem melanholija dugih cetinjskih zima.

​

Dugo sanja, topi se na krovovima pred prozorima davno umrlih proljeća.

Cetinjski manastir

Dragan, Zuko i ja posjetili smo Mitropolita crnogorskog i primorskog Danila, dostojanstvenog starinu, koji nas je ljubazno primio i odobrio nam snimanje manastirske riznice.

U riznici smo snimili:

Ornat (odežda) mitropolita Danila Petrovića Njegoša, rodonačelnika kuće Petrovića i žezlo od slonovače donešeno iz Rusije 1711. godine kada su uspostavljene veze između Crne Gore i Rusije.

Crkveni i državni barjak Balšića iz XV vijeka (pretpostavlja se da je to barjak Jugovića sa Kosova).

Portret mitropolita Roganovića, rad Vlahe Bukovca.

Oktoih štampan 1493. na Obodu kod Cetinja, prvoj štampariji kod južnih Slovena, drugoj u Evropi. Ovo je, inače prva državna štamparija u svijetu.

Rukopisne knjige Srbulje.

Jevanđelje u emajlu, zlatu i srebru.

Gramata vladike Rada izdata od ruskog svetog Sinoda prilikom hirotonije za Mitropolita.

Kruna Stevana Dečanskog, kralja Srpskog XIV vijeka.

Ikone od XIV - XVII stoljeća.

Krst u duborezu, rad Đure Čajničanina.

Čajnička škola duboreza. Prva polovina XVII vijeka. Ukrašen scenama iz Biblije. Panagije Mitropolita crnogorskih.

Prvi zidni sat u Crnoj Gori sa manastirskog zvonika iz doba Njegoša. Nabavljen u Veneciji.

Prvi telefon u Crnoj Gori.

Napuštamo raskošne riznice. Zuko kaže:

"Cetinje je bilo najmanja prijestonica u Evropi, ali i najoriginalnija u cijelom svijetu."

Cijele noći snijeg polako pada. 

U toploj sobi pišem tekst za novine: "Dita, dijete ljubavi"
Završio sam tekst. 

Sišao u kafanu. Naručio konjak i sjeo sa Zukom, Uzunom i nekim mještanima.

Jedan od njih upita:

"Zuko, ti više ne napadaš državu?"

Zuko:

"Ja sam je napadao dok je bila jaka, slabe ne diram!"

22. januar 1978.

Snimanje prekinuto zbog velike magle.

Dvor kralja Nikole

23. januar 1978.

Počeli snimanje u 9 sati. Eksterijer i enterijer dvora kralja Nikole.

Radni kabinet kralja Nikole.

Indonežanski salon. Trpezarija. Dnevna soba, na zidu portret djevojke sa velom - djelo Vlahe Bukovca. Crveni salon.

Diplomatski salon. Žuti salon. Fotografija diplomatskog kora.

Biljarda eksterijer, Biljarda enterijer:

Portret Njegoša iz Hong Konga. Njegošev lik - grafika Anastasa Jovanovića. Prva državna kasa. Portert Njegoša kao vladike - rad Josipa Tominca. Fotelja u kojoj je Njegoš bolovao i na kojoj je iznet od Kotora do Cetinja.

Maketa prvog parobroda koji je plovo Jadranom. Kapela na Lovćenu prije rušenja. Unutrašnjost stare Kapele. Radna fotelja Njegoševa sa produžecima radi njegove visine. Njegoševo lično oružje. Sto za bilijar. Total sobe sa bilijarom.

Njegoševa biblioteka. "Gorski vijenac" - rukopis original. Njegošev pasoš - Ruski. Njegošev pasoš - Crnogorski.

Eksterijer stranih legacija:

Talijanske, Francuske, Austrijske, Engleske, Ruske, Turske.

Zetski dom.

Pozorište kralja Nikole.

Kafana u kojoj Zuko govori zdravicu:

- U čiji smo dom, pomoga mu bog. Pred kućom mu stog i na stogu bog. I dijeli i kapom i vrećom i svakom dobrom srećom. A tebi domaćine i kapom i punom vrećom i svakom dobrom srećom.

Slikamo ulice Cetinjske. Dvor kneza Danila. Dva totala grada po suncu. Kristalno čisto nebo. Cetinje pod snijegom.

Poslije podne odlazimo u Titograd.

Snimamo glumca Vladu Popovića. Kazuje Njegoševe ljubavne stihove. Zvuči čarobno. Vlado je veliki glumac. Poslije se vrtoglavom brzinom vraćamo u Cetinje. Zuko i Uzun se plaše da će se zatvoriti šank pa neće biti pića. Stižemo na vrijeme.

Vladin dom u kojem se nalazi umjetnička galerija

24. januar 1978.

U umjetničkoj galeriji. Zuko pronalazi svoju sliku. Pita otkud im. Domaćini se smješkaju.

Slika nije potpisana.

Zuko je potpisuje. On već odavno ne prodaje slike ili crteže.

Ako nešto naslika, pokloni. Kaže u šali da je slikarstvo za djecu i starce, i dodaje da je dar za slikanje božiji dar pa ga zato ne treba prodavati.

U crvenoj sobi pored ikona slikamo Zuku:

- Odustao sam ovdje u Cetinju od jednog svog starog adeta i navike. Prekršio sam svoj običaj da odem na pijacu i obiđem piljare i njihove zerzevate. Ovdje sam prvo obišao cetinjske muzeje i došao u umjetničku galeriju.

U galeriju sam ušao da obiđem svoje učitelje i stare dobre prijatelje cetinjske, crnogorske, jugoslovenske slikare i vajare.

Nije ovo ni Luvr, ni Prado, ni Ermitaž, ali je pravo pravcato čudo da u ovom gradiću pod Orlovim kršem, slavne i junačke prošlosti u kojoj je bilo više krvavih zora no mirnih svitanja, a bojišta koliko granica, postoji sakupljeno i sačuvano toliko bogatstvo pod ovim starim krovovima.

Ipak, ne volim kada neko kaže da je ovo grad-muzej. Milije mi je reći da je povjesni spomenik od granita i od istorijske tišine.

Slikamo radove Zukinog profesora Mila Milunovića, "Plodovi mora", "Tri kupačice". Zukinu unuku Mašu pored slike Jovana Bijelića "Jajce". 

Snimamo:

"Brajići" (predeo), "Noć u Crnoj Gori" - Petar Lubarda. "Kompozicija" - Đurić Miodrag Dado, "Plaža" - Vojo Stanić. "Portret muškarca" - Vukotić Mihajlo. "Šiptar" - Martinovski Nikola. "Portret muškarca" - Stupica Gabrijel. "Društvo" - Šimunović Sava. "Ženski akt", "Mačevanje" - Jovanovic Paja.

Hotel Lokanda" na Cetinju je počeo 
sa radom 1864. ​a srušen je 
nakon oštećenja u zemljotresu 1979.

Snimamo Trg Balšića i Hotel "Grand" pred kojim Zuko govori:

- Ova stara i derutna zgrada pred vašim očima bila je nekada jedno od središta društvenog, kulturnog i političkog života Cetinja i čitave Crne Gore. To je bio čuveni "Grand" hotel ili narodski "Lokanda".

Kada bi umio da priča ovaj starac koji je odavno prevalio stotinu ljeta govorio bi s ponosom o svojim slavnim gostima i piscima, poklisarima, oficirima, uhodama, slikarima, velikim damama, kockarima, državnicima, sumnjivom ženskinju i bjelosvjetskim pustolovima.

Govorio bi i o svojim davno preminulim portirima i kuharima i konobarima.

Poslije podne snimili folklorni "Njegoš".

Divimo se prelijepim djevojkama u otmenim nošnjama.

Time je završeno snimanje u Cetinju.

Uveče, direktor, upravnik, službenici, kao i personal Hotela "Park" priredili su nam oproštajnu večeru sa čuvenim vinima i ljutom rakijom.

Zuko Džumhur (1920 - 1989)

Dio teksta preuzet sa sajta: www.yugopapir.com