Autor teksra: Ivan Jovović
Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom; zlo uvijek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi donekle izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne vjeruje – u takvim slučajevima je glupan čak i kritičan...
Osim toga glupan je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupanom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupana ubijedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.
Da bismo znali kako da izađemo na kraj s glupošću, moramo da pokušamo da shvatimo njenu suštinu. Jedno je sigurno: ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama.
Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat djelovanja izvijesnih istorijskih okolnosti na čovjeka, psihološki fenomen koji prati određene spoljašnje prilike.
Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak spoljašnji razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću.
Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih zavisi od gluposti drugih. Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primjer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju, već preovlađujući utisak koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost – oni, manje ili više nesvjesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj se nalaze.
To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopšte nemamo posla s njim samim, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.
Ditrik Bonoefer (1906 - 1945) jedan je od najznačajnijih teologa prve polovine dvadesetog vijeka čiji je uticaj posebno jačao nakon njegove smrti. Od 1933. aktivno se uključuje u borbu protiv nacionalsocijalizma te je jedan od najznačajnijih predstavnika crkve koja se žestoko protivila sprezi Evangeličke crkve u Njemačkoj s nacistima. Učestvovao je u nastanku jednog od najznačajnijih crkvenih dokumenata 20. vijeka, Barmenskoj deklaraciji. Od 1939-1941 nalazi se na studijskom putovanju u SAD, ali vraća se i pridružuje se grupi koja planira atentat na Hitlera. Godine 1945. ubijen u logoru Flosenburgu od strane nacista.
