Ja sam Charles Bukowski

Američki pjesnik, pripovjedač i romanopisac Čarls Bukovski smatra se jednim od najuticajnijih amaričkih pisaca koji nam je približio život u svim njegovim oblicima.  Poznat po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu gotovo je do hipertrofije otkrio i najsitnije detalje svoje intime, i tako stekao epitet jednog od najbestidnijih umjetnika u istoriji književnosti.


Bukovski  je proživio jedan izuzetno buran i težak život, često na samom dnu ali je umjetnik u njemu uvjek pobijedio. Sve što je napisao (preko pedeset knjiga) prožeto je humorom, koji je često distanca od užasa. 


„Moramo postati dobri s onim što je ostalo u nama, s onim što je ostalo kad se više ne osjećamo dobro. Da ostanemo cjeloviti uprkos tome što ništa ne funkcioniše…Hemingvej je to zvao „hrabrost u vrijeme nevolje“. Snaga znači da nastavimo kada je sve loše, da tjeraš dalje mada život postaje potpuno besmislen. Ne obraćaš se Bogu, već se suočiš sam i nastaviš…“


Čarls Bukovski (16. avgust 1920 – 9. mart 1994) se rodio kao Hajnrih Karl Bukovski Mlađi u Andernahu, u Njemačkoj. Njegov otac Henri Bukovski bio je američki vojnik, a majka Katarina Fet Njemica. 1922. godine porodica Bukovski se seli u Ameriku u Los Anđeles, grad u kome će Bukovski provesti najveći dio svog života.

Bukovski je odrastao u vrijeme ekonomske depresije koja je zahvatila Ameriku između dva svjetska rata. Njegov strog i dominantan otac često je ostajao bez posla, a svoje nezadovoljstvo i frustraciju najčešće je iskaljivao na dječaku redovno ga maltretirajući, o čemu će Bukovski pisati u svom romanu "Ham on Rye". 
Adolescentske akne koje su ostavile ožiljke na njegovom licu samo su doprinijele da se još više osjeća kao gubitnik i osobenjak. Pokušavajući da se zaštiti od traumatične stvarnosti, Bukovski se rano okreće alkoholu, ali i knjigama. 
Kao srednjoškolac mnogo čita, a posebno voli djela Ernesta Hemingveja, Sinklera Luisa, Karsona MekKulersa i D. H. Lorensa. Po završetku srednje škole upisuje gradski koledž u Los Anđelesu i pohađa kurseve novinarstva i književnosti, sa željom da postane pisac.

Napušta koledž i odlazi od kuće 1941. godine poslije jedne od svađa sa ocem koji mu je, pročitavši neke od njegovih priča, izbacio sve stvari iz kuće. Odbijajući da se priključi američkoj vojsci, Bukovski u ratnim godinama živi gotovo kao beskućnik i skitnica putujući Amerikom i povremeno odrađujući sitne poslove kako bi zaradio nešto novca. 
1944. godine časopis "Stori" objavljuje njegovu priču "Aftermath of a Lenghty Rejection Slip". Bukovski odlazi u Njujork u namjeri da se izdržava isključivo od pisanja ali prolazi potpuno nezapaženo. Razočaran, uskoro se vraća u Los Anđeles.

1947. godine upoznaje Dženet Koneli Bejker, ženu deset godina stariju od njega, takođe alkoholičarku, koja ubrzo postaje njegova ljubavnica i sa kojom će uz manje prekide provesti gotovo čitavu deceniju. U tom periodu Bukovski gotovo sasvim odustaje od pisanja, preživljava radeći slabo plaćene uslužne poslove i sve više tone u alkoholizam. 1952. godine privremeno se zapošljava u pošti gdje će provesti naredne tri godine. 1955. godine biva hospitalizovan zbog ozbiljnog unutrašnjeg krvarenja u želucu izazvanog neprekidnim opijanjem. 
Prekida svoju vezu sa Dženet koja će nekoliko godina kasnije umrijeti od prevelike doze alkohola i daje otkaz u pošti. Počinje ponovo da piše poeziju.
 Ženi se Barbarom Frej, bogatom vlasnicom literarnog časopisa "Arlekin". U naredne dvije godine, koliko je potrajao ovaj brak, Bukovski radi kao novinar u "Arlekinu" i objavljuje nekoliko svojih pjesama u ovom časopisu. Posle razvoda 1958. godine ponovo se zapošljava kao poštanski službenik, a dvanaest godina provedenih na ovom poslu opisaće u svom prvom romanu "Post Office".

Šezdesetih godina njegova karijera pisca napokon kreće uzlaznm tokom. Počinje redovno da objavljuje svoje pjesme u malim "andergraund" časopisima. 
Svoju prvu zbirku pjesama "Flower, Fist and Bastial Wail" Bukovski objavljuje 1959. godine. Knjiga je imala tridesetak strana i štampana je u samo dvjesta primjeraka. 1960. godine upoznaje vlasnika izdavačke kuće "Outsider" Džona Veba. 1963. godine dobija nagradu "Outsider of the Year", a pojavljuje se i njegov prvi intervju u književnom časopisu "Chicago Literary Times". 

Upoznaje Frensis Smit sa kojom će prvesti par godina i dobiti ćerku Marinu. 


Marina


Veličanstvena, magična
beskrajna
moja djevojčica je 
sunce
na tepihu -
na polju dok bere
cvijet, ha!


Jedan starac
potonula olupina,
izranja iz svoje
fotelje
i ona me gleda
ali vidi samo ljubav, ha!


I ja postajem hitar
u odnosu na svijet
i odmah uzvraćam ljubav
baš kao što sam i stvoren za to.


Njegova prva zbirka priča " All Assholes in the World and Mine" objavljena je 1966. godine. Uskoro objavljuje zbirke pjesama "At Terror Street and the Agony Way" (1968) i "The Days Run a Way Like wild Horses ower the Hill" (1969). Piše svoje kolumne pod nazivom "The Notes of the Dirty Old Man" u časopisima "Open City" i " Los Angeles Free Press" koje će kasnije biti objavljene u knjizi istog naziva. Postaje sve poznatiji u neformalnim književnim krugovima a bilježi i svoja prva javna čitanja poezije.

1970. godine Čarls Bukovski definitivno daje otkaz u pošti kada mu vlasnik izdavačke kuće "Black Sparrow Press" Džon Martin nudi mjesečnu stipendiju od sto dolara kako bi se u potpunosti posvetio pisanju.

Iste godine upoznaje Lindu King, pjesnikinju i vajarku, sa kojom će provesti nekoliko vrlo burnih godina i piše svoj prvi roman "Post Office". Tokom sedamdesetih godina piše neka od svojih najpoznatijih djela i stiče zavidnu popularnost ali i dalje važi za "andergraund" pisca čija djela objaljuju mali, nezavisni izdavači uglavnom na zapadnoj obali. 
Vjerovatno zbog svog sirovog, ponekad čak vulgarnog književnog izraza i buntovničkog stava prema establišmentu uglavnom biva ignorisan od strane zvaničnih književnih i akademskih krugova.
 Široj javnosti postaje poznat 1973. godine poslije prikazivanja dokumentarnog filma "Bukovski" reditelja Tejlora Hačforda. U narednim godinama dosta putuje i pojavljuje se na mnogim književnim večerima i festivalima širom Amerike i Evrope. Stiče zavidnu popularnost među čitalačkom publikom naročito u evropskim zemljama.


1976. godine upoznaje Lindu Li Bejli, vlasnicu restorana zdrave hrane 25 godina mlađu od njega, kojom će se oženiti 1985. godine i njegov život poprima mirniji tok. Ostatak života Bukovski će provesti u predgrađu San Pedro u lijepo uređenoj kući sa bazenom. Vozi crni BMW, otkriva sve prednosti računara, uživa slušajući klasičnu muziku u društvu svojih mačaka i naravno i dalje piše.

 
Druži se sa glumcem Šonom Penom, a grupa "U2" mu posvjećuje pjesmu na svom koncertu u Los Anđelesu. 1983. godine snimljen je italijanski film "Priče o običnom ludilu" sa Benom Gazaraom i Ornelom Muti u glavnim ulogama po istoimenoj zbirci priča Čarlsa Bukovskog. 

Bukovski piše i scenario za film "Barfly" koji je snimljen 1987. godine sa Miki Rurkom i Fej Danavej u glavnim ulogama. 1992. godine izlazi iz štampe zbirka pjesama " The Last Night of the Earth Poems", posljednja knjiga objavljena za života ovog pisca.



Čarls Bukovski je umro 9. marta 1994. godine od leukemije. Sahranjen je u "Grean Hills" memorijalnom parku blizu njegove kuće u San Pedru.


"Smrt je ništa, brate, život je ono što je teško." - Čarls Bukovski


Neki od njegovih najpopularnijih romana su: Holivud, Bludni sin, Žene, Zabilješke starog pokvarenjaka, Palp, Šekspir ovo nikad nije radio, i zbirke kratke proze Đavo je bio vruć, Priče o običnom ludilu, Fotografije iz pakla, Ljubav i ludilo u LA...

* Prenošenje i dijeljenje sadržaja sa portala Art Montenegro na druge medije (portale, sajtove, štampana izdanja...) dozvoljeno je samo uz odobrenje uredništva. Po odobrenju sadržaj je moguće dijeliti samo u cjelini, bez modifikovanja teksta uz napomenu da je sadržaj preuzet sa portala Art Montenegro i uz direktan link ka tekstu.

 

Podijeli ovaj članak
Pročitajte još
Osam veličanstvenih
Previous

Osam veličanstvenih

Leave review
Osam veličanstvenih! S lijeva na desno: Hakija Ku...
Read More
Spomenik Vladimira Visockog u Podgorici
Next

Spomenik Vladimira Visockog u Podgorici

Leave review
Spomenik Vladimira Visockog (1938 - 1980) ruskog g...
Read More