Josif Brodski - Pohvala dosadi

Veliki dio onoga što vas čeka u životu biće izazvano dosadom. Razlog zbog kojeg bih želio da progovorim sa vama o tome u ovoj svečanoj prilici je taj što vas, kako mi se čini, nijedan humanistički koledž ne priprema za takvu budućnost; stoga ni Dartmut nije izuzetak. Ni egzaktne ni humanističke nauke nemaju u programu kurseve iz dosade. U najboljem slučaju mogu vas upoznati sa dosadom izazivajući je sami. Ali šta je slučajni kontakt u poređenju sa neizlječivom bolešću? Najgore monotono mrmljanje sa katedre ili opširan udžbenik nad kojim padaju kapci nisu ništa u poređenju sa psihološkom Saharom koja nastaje u vašoj spavaćoj sobi i sužava horizont.

Poznata još kao: čama, mora, tjeskoba, ravnodušnost, depresija, splin, apatija, klonulost, učmalost, pustoš, malodušnost, melanholija itd, dosada je veoma složena pojava i u cjelini je proizvod ponavljanja. U tom slučaju, najbolji lijek za nju bila bi stalna inventivnost i originalnost. To jest, ono na šta vi mladi i drski računate. Ali avaj, život vam neće pružiti takvu mogućnost, jer je u životnoj mehanici glavno - upravo ponavljanje.

Neko može, naravno, osporiti stav da je stalna težnja za originalnošću i inventivnošću pokretač progresa, a samim tim i civilizacije. Međutim - a u tome je prednost retrospektivnog pogleda - taj pokretač nije najvalidniji. Jer, ako izdvojimo istoriju našeg stanovništva u odnosu na naučna otkrića, rezultat neće biti veseo. Dobićemo, da se konkretnije izrazim, vjekove dosade. Sam pojam originalnosti i inventivnosti pokazaće monotoniju realnosti života čiji je glavni stih, pardon, stil - dosada.

Time se on - život - razlikuje od umjetnosti, a najljući neprijatelj umjetnosti je, kao što već znate - kliše. Zato nije čudo što vas ni umjetnost ne može naučiti kako da izlazite na kraj sa dosadom. O toj temi napisano je nekoliko romana, nešto manje slikarskih platana; što se tiče muzike, ona je uglavnom nesemantička. Jedini način da umjetnost za vas postane utočište od dosade, od tog egzistencijalnog ekvivalenta klišea - jeste da sami postanete umjetnik. Mada, gledajući koliko vas je na broju, ta perspektiva je malo vjerovatna i prilično nerealna.

Ako se sada i bacite svom snagom na pisaće mašine, nećete se sasvim zaštititi od dosade. Ako je majka dosade - ponavljanje, vi ćete, mladi i drski, veoma brzo biti prigušeni odsustvom priznanja i niskom zaradom, mada je i jedno i drugo vjerni pratilac umjetnosti. U tom odnosu književni rad, slikarstvo, komponovanje uzmiču pred advokatskom kancelarijom, bankom ili čak laboratorijom.

U tome se, s druge strane, i sastoji spasonosna snaga umjetnosti. Pošto nije unosna, ona prilično nerado postaje žrtva demografije. Ako je, kao što smo rekli, ponavljanje majka dosade, onda je demografija (kojoj predstoji da u vašem životu odigra mnogo veću ulogu od bilo kog predmeta koji ste ovdje usvojili) - njen drugi roditelj. Možda zvučim kao mizantrop, ali sam duplo stariji od vas i stanovništvo zemljine kugle se na moje oči udvostručilo. U vrijeme kada vi dođete u moje godine ono će se uvećati četiri puta i to ne na način koji očekujete. U 2000-oj godini doći će do takve kulturno-etničke preraspodjele da će ona dovesti u pitanje vaš vlastiti humanizam.

Već samo to redukovaće perspektive originalnosti i inventivnosti kao protivotrova od dosade. Drugi problem sa ove dve kategorije je u tome što one mogu biti rentabilne. Pod uslovom da ste za to sposobni, obogatićete se veoma brzo. Ma koliko to bilo poželjno, većina od vas zna iz vlastitog iskustva da se niko tako ne dosađuje kao bogati ljudi, jer novac kupuje vrijeme, a osobina vremena je ponavljanje. Ako se podrazumijeva da ne težite siromaštvu – u protivnom ne biste stupili na ovaj koledž - možemo

Zahvaljujući savremenoj tehnici te alatke su mnogobrojne koliko i sinonimi za dosadu. U svjetlosti njihove funkcije - da vam pomognu da zaboravite na suvišno vrijeme - njihovo izobilje je očigledno. Isto će takvo biti i ispoljavanje vaše kupovne moći koje će se uvećavati uz krckanje i zujanje nekih od onih instrumenata koje čvrsto drže u ruci vaši roditelji ili rođaci. To je proročka scena, dame i gospodo generacije 1989, jer vi ulazite u svijet u kojem zapis događaja umanjuje sam događaj - u svijet videa, sterea, daljinskog upravljanja, sportske odjeće, trenažera koji vas održavaju u formi da biste ponovo proživjeli vlastitu ili tuđu prošlost, udahnuli krvotok u konzervirano uzbuđenje.
očekivati da će vas dosada ščepati čim vam postanu dostupne prve alatke samozavaravanja.

Sve što ispoljava izvijesnu regularnost obiluje dosadom. To se u velikoj mjeri odnosi i na novac - kako na same novčanice tako i na njihovo posjedovanje. Razumije se da ne proklamujem siromaštvo kao vid spasenja od dosade, mada je Svetom Franji upravo to pošlo za rukom. No stvaranje novih monaških redova ne izgleda osobito zabavno u našoj epohi video-hrišćanstva. Prema tome, vama - mladima i drskima - niko ne preporučuje bijedu. Sve što mogu da vam predložim je da budete obazrivi s novcem jer se nule na vašim računima mogu pretvoriti u vaš duhovni ekvivalent.

A što se bijede tiče, dosada je najbrutalniji dio njene nesreće i bjekstvo od nje poprima veoma radikalne forme u vidu burnog protesta ili narkomanije. Obije forme su privremene mada je nesreća bijede beskonačna; obije su, zbog te beskonačnosti - skupe. Uopšte, čovjek koji ubrizgava heroin sebi u venu čini to uglavnom iz istog razloga iz kojeg vi kupujete video: da izbjegnete višak vremena. Razlika je ipak u tome što on gubi više nego što dobija i njegova sredstva spasenja postaju isto tako suvišna kao ono od čega se spašava, mnogo više nego vaša. U cjelini, taktilna razlika između igle šprica i dugmeta na stereu približno odgovara razlici između oštrine i tuposti uticaja vremena na siromašne i bogate. Ukratko rečeno, bilo da budete bogati ili siromašni prije ili kasnije patićete od viška vremena.

Kao potencijalno bogatima, ubrzo će vam dosaditi posao, prijatelji, bračni drugovi, ljubavnici, pogled sa vašeg prozora, namještaj ili tapete u vašoj sobi, vaše misli, jednom riječju - vi sami. U skladu s tim pokušaćete da nađete put spasenja. Osim već pomenutih igračaka koje donose zadovoljenje možete krenuti da mijenjate radna mjesta, mjesta stanovanja, poznanike, državu, klimu; možete se prepustiti promiskuitetu, alkoholizmu, putovanjima, časovima kulinarstva, narkoticima, psihoanalizi.

Uostalom, možete se zabavljati svim tim istovremeno i zajedno izvijesno vrijeme to vam može pomoći. Do onog dana, naravno, kad se probudite u svojoj spavaćoj sobi usred nove porodice i novih tapeta, u drugoj državi i drugim klimatskim uslovima, sa gomilom računa od vašeg turističkog agenta i psihijatra, ali sa onim istim ustajalim osjećajem prema dnevnoj svjetlosti koja se probija kroz prozor. Navući ćete svoje patike i otkriti da nemaju pertle pomoću kojih biste se izbavili od onoga što je poprimilo tako prepoznatiljiv oblik. Zavisno od vaših godina ili temperamenta ili će vas uhvatiti panika ili će vas smiriti poznato osjećanje; ili ćete još jednom proći kroz svu strahotu promjena.

Nervoza i depresija ući će polako u vašu bilježnicu, tablete u vašu kućnu apoteku. Nema, u suštini, ničeg lošeg u tome da se život pretvori u stalno traženje alternativa, u česte promjene posla, supružnika, ako možete da priuštite alimentacije i pometnju u sjećanjima. Taj položaj je veoma često opjevan na ekranu i u romantičarskoj poeziji. Začkoljica je jedino u tome što se taj pokušaj pretvara u redovnu preokupaciju i vaša potreba za alternativom postaje ravna svakodnevnoj dozi narkomana.

Međutim, iz te situacije postoji još jedan izlaz. Možda ne najbolji sa vašeg stanovišta, i ne obavezno bezopasan, ali direktan i ne tako skup. Oni koji su čitali pjesmu „Sluga slugama" Roberta Frosta pamte njegove stihove: „Najbolji izlaz je - uvjek do kraja." I ono što hoću da vam predložim je zapravo varijacija na tu temu.

Kad vas obuzme dosada - predajte joj se. Pustite da vas smlavi; zaronite u nju, dotaknite dno. S neprijatnostima je sledeća stvar: što se prije dočepate dna, prije ćete isplivati na površinu. Ideja je - da se poslužimo riječima drugog velikog pjesnika engleskog jezika – da pogledate u ono najgore. Razlog zbog kojeg dosada zaslužuje ovakvu pažnju je taj što ona predstavlja čisto, neistraženo vrijeme u svoj njegovoj ponavljanoj, preobilnoj i monotonoj ljepoti.

Dosada je zapravo vaš prozor u vrijeme, prozor u ona njegova svojstva koja smo skloni da ignorišemo do mjere ugrožene duševne ravnoteže. Ukratko, to je vaš prozor u beskrajnost vremena, odnosno, na vašu beznačajnost u njemu. Možda se time objašnjava strah od usamljenih, umrtvljenih večeri, očaranost s kojom ponekad otkrijemo česticu prašine kako kruži u sunčanom zraku ili kako negdje otkucava sat usred vrelog dana, a snaga volje je na nuli.

Kada se taj prozor jednom otvori ne trudite se da ga zatvorite; naprotiv, otvorite ga širom. Jer dosada govori jezikom vremena i predstoji joj da vam održi najvažniji čas u životu - čas koji niste slušali na ovim zelenim proplancima - čas o vašoj beznačajnosti. On je važan i za vas i za one s kojima ćete biti u dodiru. „Ti si konačan i ma šta činio, uzaludno je sa mog stanovišta." - govori vrijeme glasom dosade. Ovo naravno neće zazvučati kao muzika za vaš sluh, ali osjećanje uzaludnosti vaših najuzvišenijih postupaka bolje je nego iluzija o njihovoj plodotvornosti i taštini kao njenom vjernom pratiocu.

Jer dosada je upadanje vremena u vaš sistem vrijednosti. Ona postavlja vaše postojanje u njegovu perspektivu, a krajnji rezutat je preciznost i smirenje. Treba primijetiti da ovo prvo rađa ovo drugo. Što više saznajete o vlastitoj veličini postajete sve smireniji i tolerantniji prema sebi sličnim, prema onoj čestici prašine što kruži po sunčevom zraku ili nepomično stoji na vašem stolu. Koliko se samo života pretvorilo u te čestice! Ne sa vašeg stanovišta nego sa njihovog. Vi ste za njih isto što i vrijeme za nas; zato one izgledaju tako male.

 Ako je potrebna dosada da parališe volju da bi to sugerisala, onda - živjela dosada! Vi ste beznačajni jer ste konačni. Međutim, što je veća svijest o konačnosti, ona se više puni životom, emocijama, radošću, strahovima, patnjama. Jer beskonačnost nije pretjerano živahna, nije posebno emotivna. Vaša dosada vam, u krajnjoj liniji, govori o tome. Ukoliko potiče od beskonačnosti.

Poštujte u tom slučaju njeno porijeklo, ali ne manje od svog sopstvenog. Zato što upravo predosjećanje te bezdušne beskonačnosti objašnjava intenzitet čovjekovih osjećanja koja često dovode do začetka novog života. To ne znači da su vas začeli iz dosade i da konačnost rađa konačnost (mada i jedno i drugo zvuči vjerovatno). To prije navodi na misao da je strast privilegija beznačajnog.

Zato se predajte strastima, a ostavite hladnokrvnost sazvježđima. Strast je, prije svega, lijek od dosade. I naravno bol - fizički više nego duševni, koji je redovna pratilja strasti, mada vam ne želim ni jedan ni drugi. Međutim, kad vas boli, svjesni ste da vas nije prevarilo ni vaše tijelo ni vaša duša. Osim toga, ono što je dobro u dosadi, tjeskobi, osjećanju besmisla vas lično ili ostalih bića, jeste činjenica da to nije prevara.

Najvažnije je da ne mislite da ste negdje pogriješili i da ne pokušavate da se vratite da biste ispravili grešku. Ne, kako je rekao pjesnik -„Vjeruj svome bolu". Ti užasni medvjeđi zagrljaji nisu greška. I sve ostalo što vas uznemirava. Uvijek se sjetite da na ovom svijetu postoje zagrljaji iz kojih se, na kraju krajeva, ne možete iščupati.

Ako vam se ovo čini isuviše mračnim, onda vi ne znate šta je zapravo mrak. Ako vam se čini nestvarnim, nadam se da će vrijeme dokazati da ste u pravu. Ako pak smatrate ovo neumjesnim za ovako svečanu priliku, onda se ne slažem s vama.

Složio bih se kad bi ovaj događaj označavao vaš boravak ovde, ali on označava vaš odlazak. Vas sjutra neće biti ovdje, jer su vaši roditelji platili samo za četiri godine i ni dana duže. Jer treba krenuti dalje, graditi karijeru, sticati novac, stvarati porodicu, treba se suočiti sa jedinstvenom ličnom sudbinom. A to dalje nije ni među zvijezde niti u tropske krajeve, malo ko izvan granica Vermonta zna za ovu svečanost na proplanku u Dartmutu. Niko vam ne može jemčiti ni to da će zvuk vašeg orkestra doprijeti do White River Junction.

Danas se ukrcavate u voz bez voznog reda. Niko vam ne može reći šta vas čeka, pogotovo onaj koji ostaje. Jedino u šta mogu da vas uvjerim - da je to putovanje u jednom pravcu, bez povratne karte. Stoga pokušajte da pronađete utjehu u pomisli da ma koliko ova ili ona stanica bila neprijatna - voz se u njoj ne zadržava dugo. Zato nikada nećete stajati u mjestu, čak i kad vam se čini da to činite; ovo mjesto od danas postaje vaša prošlost. Od sada će se ono za vas postepeno smanjivati jer je taj voz stalno u pokretu. Ono će se smanjivati čak i kad vam se bude činilo da ste zastali... Zato ga pogledajte posljednji put u njegovim normalnim dimenzijama, dok još nije postalo fotografija. Osvrnite se na njega sa najvećom mogućom nježnošću jer gledate u svoju prošlost. Pogledajte široko otvorenih očiju u ono najbolje. Jer sumnjam da će vam ikada biti bolje nego sada.