Ova prelijepa statua (žena foka) nastala je po legendi i jedna je od najpoznatijih narodnih priča na Farskim ostrvima. Podignuta je u Mikladaguru na ostrvu Kalsoy (Farska ostrva) 1. avgusta 2014. Statua je duga 2,6 metara, teška 450 kilograma i napravljena je od bronze i nerđajućeg čelika. Statua je djelo danskog vajara Hans Pauli Olsena a dizajnirana da izdrži  izuzetno jake udare talasa (do13 metara).  

Legenda o Kopakonanu

Vjerovalo se da su foke bivša ljudska bića koja su dobrovoljno tražili smrt u okeanu. Jednom godišnje, Trinaeste noći, bilo im je dozvoljeno da dođu na kopno, skinu kožu i zabavljaju se kao ljudska bića, plešući i uživajući. 

Mladi farmer iz sela Mikladalur na sjevernom ostrvu Kalsoy, pitajući se da li je ova priča istinita, otišao je i čekao na plaži jedne trinaeste večeri. Gledao je i vidio foke kako pristižu u velikom broju, plivajući prema obali. Popeli su se na plažu, skinuli kožu i pažljivo ih položili na kamenje. Lišeni kože, izgledali su kao normalni ljudi. Mladić je zurio u prelijepu djevojku koja je stavila svoju kožu blizu mjesta gdje se skrivao, a kada je ples počeo, prišunjao se i ukrao je. Igralo se cijelu noć, ali čim je sunce počelo da viri iznad horizonta, sve foke su došli da pokupe kožu i vrate se u more. Lijepa djevojka je bila veoma uznemirena kada nije mogla da pronađe svoju kožu. 

Mladić je držao uz sebe dugi niz godina kao svoju ženu, a ona mu je rodila nekoliko djece; ali je uvijek morao da vodi računa da ona nema pristup svojoj koži. Držao je zaključanu u sanduku od kojeg je jedino on imao ključ, a ključ koji je stalno držao na lancu zakačenom za pojas. 

Jednog dana, dok je bio na moru u pecanju sa svojim drugovima, shvatio je da je ključ ostavio kod kuće. Svojim drugovima je najavio: ‘Danas ću izgubiti ženu!’ – i objasnio je šta se dogodilo. Muškarci su povukli svoje mreže i konopce i odveslali natrag do obale što su brže mogli, ali kada su stigli na farmu, zatekli su djecu sasvim samu, a njihove majke nema. Njihov otac je znao da se ona neće vratiti, jer je ugasila vatru i pospremila sve noževe, kako djeca ne bi mogla sebi da naude nakon njenog odlaska. 

Zaista, kada je stigla na obalu, obukla je svoju kožu i zaronila u vodu, gdje je velika foka, koji ju je volio svih tih godina prije i još čekao, i konačno dočekao njen povratak u okean. Kada bi njena djeca, ona koju je imala sa čovjekom iz Mikladalura, kasnije dolazili na plažu, foka bi izronila; ljudi su vjerovali da je to majka djece.  

I tako su godine prolazile. Onda se jednog dana dogodilo da su ljudi iz Mikladalura planirali da uđu duboko u jednu od pećina duž daleke obale kako bi lovili foke koji su tamo živjeli. Noć prije nego što su trebali otići, čovjekova foka žena mu se u snu pojavila i rekla da ako krene u lov na foke u pećini, treba da se pobrine da ne ubije veliku foku koji će ležati na ulazu, jer je to njen muž. Niti bi trebao povrijediti dvije male foke koje će biti duboko u pećini, jer su to bila njena dva mlada sina, a ona je opisala njihovu kožu kako bi ih on prepoznao.

Ali farmer nije poslušao poruku iz snova. On se pridružio ostalima u lovu, a oni su ubili sve foke koje su mogli uhvatiti. Kada su se vratili kući, ulov je podijeljen. 

Uveče, kada su glava velike foke i djelovi malih bili skuvani za večeru, u kuhinji se začuo veliki prasak, a foka se pojavila u obliku zastrašujućeg duha i uzvikivala kletvu:

‘Ovdje leži glava mog muža s njegovim širokim nozdrvama, ruka Harekova i stopalo Fredrika mojih sinova! Sada će doći do osvete, osvete ljudima Mikladalura, i neki će umrijeti na moru, a drugi pasti s planinskih vrhova, sve dok ne bude onoliko mrtvih koliko se može spojiti ruku svuda oko obala ostrva Kalsoy!’ 

Kada je izgovorila ove riječi, nestala je uz jaku grmljavinu i nikada više nije viđena. Ali i danas se, nažalost, s vremena na vrijeme dešava da se ljudi iz sela Mikladalur udave u moru ili padnu s vrhova litica; stoga mještani kažu da broj žrtava još nije dovoljno velik da bi se kletva prekinula.