Matija je bio više od pijaniste – bio je most između klasične i džez tradicije, između poštovanja prema očevom opusu i moderne, autorske umjetničke slobode.
Rođen u kući koja je disala poeziju i muziku, sin velikog Arsena i dive Gabi Novak, Matija je nosio nasljeđe, ali nikad nije stajao u tuđoj sjenci. Njegov klavir bio je svjetionik – nijema, a ipak glasna poruka svijetu da duša ima svoj jezik. I svirao je, ne da bi pokazao umijeće, već da bi liječio, da bi otvarao srca i pričao priče koje niko drugi nije znao ispričati.
Sjećamo se koncerata na kojima je publika ćutala, ne iz pristojnosti, već iz poštovanja prema nečemu što se rijetko doživi – čovjeku potpuno ogoljenom pred instrumentom, potpuno posvećenom trenutku. Matija nije bio samo muzičar – bio je hodočasnik u carstvu zvuka, istraživač tišine između tonova.
Kroz džez, klasiku, improvizaciju i sjećanja na oca, Matija je gradio mostove – između generacija, između žanrova, između ljudi. Njegov album Matija svira Arsena nije samo bio omaž ocu, već i svjedočanstvo ljubavi, tuge i oproštaja.
Dugo sam sazrijevao kao glazbenik prije nego me ćaća pozvao da sviram s njim. Proučavao sam vrhunske pijaniste poput Stjepana Mihaljinca kako bih znao svirati uz Arsena. Do tada sam uvijek bio sam za klavirom, a tada sam trebao naučiti kako pratiti pjevača. Prije pet godina jednostavno sam ponesen burom emocija zbog njegovog gubitka sjeo za klavir i svirao repertoar koji sam već toliko puta svirao s njim. Nije bilo planirano, ali je očito bilo neizbježno ne čuti emocije koje su izvirale iz mene. Tako je nastao album Matija svira Arsena, nagrađen sa šest Porina – Matija Dedić.
Otišao je prerano, kao i mnogi velikani prije njega. Ali iza Matije ostaju zvuci koji se neće ugasiti – ostaju snimci, sjećanja, inspiracija. Ostaje ono najvažnije – osjećaj. Jer ko je jednom slušao Matiju, zna da su njegove kompozicije bile više od muzike – bile su istina.
za Art Montenegro: Robert Dozek
Add New Plugin
