1752-1759
"A sjutra, kad izađe sunce, sve što treba da kažemo sebi je:
O ovoj godini ću misliti kao o prvoj godini svog života.
Pogledaću sve članove porodice, iznenađeno i uzbuđeno, srećan što su tu uz mene i što u tišini dijelimo ono o čemu se toliko priča a tako malo razumijemo - ljubav.
Proći ću kraj prosjaka koji će mi zatražiti nešto novca. Možda ću mu ga dati, a možda ću samo proći pored njega misleći kako će ga potrošiti na piće. I dok prolazim, čuću njegove uvrede i znaću da je to prosto način na koji on komunicira sa mnom.
Proći ću pored nekog ko pokušava da uništi most. Možda ću pokušati da ga spriječim, a možda ću shvatiti da on to čini jer nema nikog ko bi ga čekao na drugoj strani mosta i da je ovo samo način da izbjegne usamljenost.
Gledaću sve i svakog oko sebe kao da ih vidim prvi put, naročito one male stvari na koje sam se navikao, zaboravljajući magiju koja ih okružuje. Pijesak u pustinji, na primjer, koji se pomijera energijom koju ne razumijem, jer ne mogu da vidim vjetar.
Umjesto da zabilježim stvari koje vjerovatno neću zaboraviti, u svesci koju uvijek nosim zapisaću pjesmu. Čak i da nikad nisam napisao nijednu i čak i ako nikad više ne napišem nijednu, bar ću znati da sam jednom imao dovoljno hrabrosti da svoja osjećanja pretočim u riječi.
Kad stignem do malog sela koje tako dobro poznajem, ući ću iz drugog pravca. Osmjehivaću se, a seljani će govoriti: "Mora da je bijesan što su rat i uništavanje ostavili pustoš".
Međutim, ja ću se samo smiješiti, jer mi prija što znam da misle kako sam bijesan. Osmijeh je moj način da kažem: "Možete mi uništiti tijelo, ali ne i dušu."
Večeras, prije nego što krenem, provešću malo vremena sređujući gomilu stvari za koju nikad nisam imao dovoljno strpljenja. I otkriću da je tu i mali dio moje istorije.
Sva pisma, poruke, isječci i recepti će krenuti u svoj život i moći će da mi ispričaju neobične priče - o prošlosti i o budućnosti. O najrazličitijim stvarima na svijetu, o svim putevima na koje smo išli, o svim ulascima i izlascima iz mog života.
Obući ću košulju koju često nosim i po prvi put ću obratiti pažnju na to kako je sašivena. Zamisliću ruke koje su uprele pamuk i rijeku u kojoj su niti rođene. Shvatiću da su sve te sad nevidljive stvari dio istorije moje košulje.
I sve one stvari na koje sam navikao - kao što su sandale koje su, poslije duge upotrebe, postale produžetak mojih stopala, biće uvijene u misteriju otkrića.
Pošto krećem u budućnost, pomagaće mi ogrebotine na sandalama nastale onda kad sam se saplitao u prošlosti.
Neka sve što mi ruka takne a oči vide i usta okuse bude drugačije a opet isto.
Na taj način, sve te stvari će prestati da budu mrtva priroda i, umjesto toga, objasniće mi zašto su tu tako dugo - otkriće mi čudo ponovnog susreta s emocijama koje su se uglačale rutinom.
