Piće koje je "podstaklo" umjetnost

Neki vjeruju da uživanje u piću može pokrenuti kreativnost, a ideja da 'cuga izaziva muzu' svjedočila je nekim od najpoznatijih imena u istoriji umjetnosti. Od slikara, filozofa, pjesnika i dramskih pisaca, svuda se mogu naći primjeri velikih pijanica među velikim misliocima. Ali unutar istorije umetnosti postoji jedno piće koje se ističe iznad svega.

Absint, zelena tečnost sa mirisom anisa, dobija se destilacijom mješavine alkohola, bilja (posebno pelina) i vode. Moderan među umjetničkom zajednicom, postao je dovoljno jeftin da bude piće izbora među siromašnima. 
To je bilo izizetno snažno piće koje je postalo popularno krajem 19. vijeka u Francuskoj, u eri secesije, i koje je oduvijek imalo izvijesnu mističnost. Apsint je inspirisao mnoge velike autore u posljednjih 150 godina – a možda je neke i uništio.

Njegova popularnost među umjetnicima kroz istoriju, a posebno u francuskim boemskim krugovima od sredine do kasnog 19. vijeka, znači da je piće zauvijek povezano s kreativnošću i estetskim prosvjetljenjem. 

Sa devastacijom vinograda 1870-ih godina uzrokovanom insektom “filokserom“ , vino koje se još proizvodilo bilo je preskupo za siromašne. Apsint je tada doživio ogroman porast u potrošnji jer ga je bilo jeftino napraviti uz upotrebu industrijskog alkohola.

Postao je izuzetno popularan i među umjetničkim zajednicama, ubrzo je postao simbol kreativnosti, ali s njim je došlo do promjene društvenih nemira i porasta broja ljudi koji se primaju u domove za psihički bolesnike.
Dok su društveni konzervativci osuđivali piće i njegove navodne degenerativne aspekte i psihoaktivna svojstva, mnogi drugi su hvalili absint kao umjetnički stimulans.
 

Vincent van Gogh, Edgar Degas, Pablo Picasso, Albert-Emmanuel Bertrand, Edouard Manet i Henri de Toulouse-Lautrec bili su samo neki od umjetnika koji su postali strastveni ljubitelji absinta. Ovi umjetnici zajedno sa piscima poput Oscara Wildea i Charlesa Baudelairea učvrstili su reputaciju apsinta kao pića za kreativni set.
U to vrijeme, umjetnici uključujući Van Gogha, Picassa i Degasa počeli su ga prikazivati na svojim slikama, kao i uživati u njemu kao piću. Van Gog, koji je bio entuzijastičan pijanac, naslikao je Café Table sa Absintom. Iako nije moguće potvrditi tačnu prirodu njegovog problematičnog mentalnog zdravlja, neki su pretpostavili da je njegova velika konzumacija alkohola mogla odigrati ulogu u ponovljenim "epizodama" koje su ga mučile u kasnijem životu.

Absint je ubrzo stekao reputaciju psihoaktivnog pića i mnogi umjetnici su se okrenuli “zelenoj vili“ u nadi da će izazvati inspiraciju. Jedan takav umjetnik bio je Henri Toulouse-Lautrec koji je bio poznat po tome što je nosio štap koji je sadržavao bočicu absinta gdje god je išao. Napravio je gornji portret Vincenta van Gogha u Parizu, 1887. godine, na kojem vidimo holandskog majstora kako uživa u čaši apsinta. Toulouse-Lautrec je na kraju razvio ovisnost o apsintu a jednom je izjavio: "Za mene, u zelenoj boji, postoji nešto poput đavoljeg iskušenja."

Apsint je doživio preporod 1990. godine i ostao je u prodaji do danas. Ipak, danas je dostupan u puno slabijoj i zakonom  strogo kontrolisanoj verziji u odnosu na one koje su se konzumirale u Parizu iz 19. vijeka.

Napomena: Ovaj tekst nije objavljen sa namjerom da popularizuje alkohol, već samo kao osvrt na jednu umjetničku eru u kojoj je ovo piće bilo popularno.