ŽIVKO NIKOLIĆ (20. новембар 1941 - 17. август 2001) najveći crnogorski filmski reditelj, televizijski reditelj i scenarista.
Za filmske junake je tražio obične - male ljude. Govorio je: "Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi... Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba "malih".
Živko Nikolić je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek, koji je bio jako vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju. Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o nama, koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima.
17-og avgusta se navršava 15 godina od smrti ovog Velikog umjetnika koji je ostavio veliki trag značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju.
Živko Nikolić je rođen 29. novembra 1941 godine u Ozrinićima kod Nikšića. Rođeni brat mu je bio proslavljeni scenarista Dragan Nikolić.
Živko je pohađao umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.
Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom.
Prve dokumentarne filmove Nikolić je snimio 1968. godine. Bili su to "Blaženi mirotvorci" i "Sebi za života".
Potom slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica Jugoslavije kao što su "Ždrijelo", snimljen 1972. godine za koji dobija Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma.
Zatim slijede filmovi: "Polaznik", "Bauk", "Marko Perov" za kojeg dobija Srebrnog zmaja u Krakovu 1975.
Potom film "Prozor" za koji dobija Zlatnu medalju Festivala u Beogradu. Slijede filmovi "Ine", "Ane", "Graditelj" film "Biljeg" rađen 1981. godine a govori o Hidroelekrtrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti. Za taj film dobija veliku Zlatnu medalju u Beogradu, nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.
Svoj prvi film "Beštije" snimio je 1977. godine, "Jovanu Lukinu" dvije godine kasnije, a "Smrt gospodina Goluže" 1980. godine.
Za film "Čudo neviđeno" dobio je "Srebrnog medvjeda" na festivalu u Moskvi 1984. godine i potukao mnoge rekorde gledanosti u ondašnjem SSSR-u.
Film "Ljepota poroka" u Izraelu postaje najgledaniji i smatra se za najerotičniji film bivše Jugoslavije.
Živko Nikolić je snimio i filmove "U ime naroda" i "Iskušavanje đavola".
Ništa manje značajan opus imao je i na televiziji. Više od dvije decenije trajala je plodna saradnja sa Televizijom Crne Gore. Za njega nije bilo malih projekata: prihvatao se realizacije i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u Živkovom stvaralaštvu čine televizijske drame i serije: "Đekna još nije umrla a kad će ne znamo", "To kad uvati ne pušta", 1988. godine i serija "Đekna", potom "Narodni neprijatelj", da bi 1996. po scenariju Dragana Koprivice snimio "Oriđinale".
Živko je govorio da su na njega veliki uticaj izvršili poznati crnogorski slikar Lubarda, kao i Rembrant. Lubarda po jednoj ambijentaciji i pretvaranju te ambijentacije u znak, u nešto što je riječ, možda čak i simbol. A Rembrant jednim osjećajem dramatike unutar slike.To mu se, iako se bavio filmom a ne slikarstvom, činilo veoma bliksim.
Dobitnik je tridesetak nagrada na našim i međunarodnim festivalima, među kojima se izdvajaju: "13. jul" Republike Crne Gore, Zlatne medalje 1976. i 1981. godine i Srebrne Medalje " Beograd" 1972. i 1974. godine, Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. godine, Srebrna nagrade u Moskvi 1984. godine. Na festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma dobio je Povelju za životno djelo. Njegova djela su: Sebi za života (1968), Blaženi mirotvorci (1968), Trag (1971), Čačanski neimari (1971), Ždrijelo (1972), Polaznik (1973), Bauk (1974), Aerodrom Rijeka (1974), Marko Perov (1975), Prozor (1976), Beštije (1977), Oglav (1977), Ine (1978), Jovana Lukina(1979), Krvava svadba na Brzavi (1980), Ane (1980), Graditelj (1980), Biljeg (1981), Smrt gospodina Goluže (1982), Čudo neviđeno (1984), Ljepota poroka (1986), U ime naroda (1987),To ka' u'vati ne pušta (1988), Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo (1988), Iskušavanje đavola (1989), Ukleti brod (1990), Oriđinali (1995), Uspavanka (1995)
Živko Nikolić je još za života postao klasik. Njegovo djelo je poznato i van granica našeg jezika. Njegov doprinos crnogorskoj kinematografiji i kulturi je izuzetan. Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića.
“Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao".