MIRKO KUJAČIĆ (1901.- 1987) je bio izrazito angažovan slikar, buntovnik sa paletom kojeg karakteriše temperamentan širak potez, insistiranje na boji, oduševljenje figurom i izražena individualnost.
Mirko Kujačić je rođen 1901. u Nudolu kod Nikšića u neposrednoj blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom. Do konačnog opredjeljenja za slikarstvo studirao je tehniku, filozofiju, glumu i vajarstvo. Na kraju u Parizu zavšava kao učenik velikog francuskog slikara Andrea Lota (André Lhote).
Kao student Kujačić je, da bi platio školovanje, crtao i kopirao u Luvru i prodavao svoja djela posjetiocima ove svjetske institucije.
Povratkom u Beograd postaje rodonačelnik socijalnog slikarstva, 1932. objavljuje Manifest (ljevičarska, marksistička propaganda).
Boravak u Beogradu, međutim, usmjerava ga i na aktuelni
ekspresionizam. Žestoki nanos boje, pastuoznost i deformisana figura na scenama iz života ribara i pomorja su pravi odraz njegove impulsivne ličnosti (Ribari, 1930).
U periodu nakon Drugog svjetskog rata dolazi u Crnu Goru, stvara djela poetskog realizma (Kanli kula, Portret oca) ali, polovinom šezdesetih ekspresionistički fiksira i rodni Nudo, njegove gorštake i sopstveno lice.
Postoje dvije slike koje kao spojnica Kujačićevog likovnog individuuma vežu te dvije njegove životne i stvaralačke transverzale. Slika Crnogorac iz 1932. godine i Obraz gorštaka, nastala sedamdesetih godina.
Bila je 1931. kada je Kujačićevu izložbu u Sarajevu otvorio sabrat mu po kavanskim danonoćjima Tin Ujević:
"Čast mi je predstaviti Mirka Kujačića,člana boemskog naraštaja. On je u Parizu na Monparnasu pored kavanskog života studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dušom čak i do druge hemisfere.Prijatelj divljih elemenata,mora i hridina danas je ostao u suštini gotovo i neprijatelj civilizacije,pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe,koji graniče sa razularenošću vizija Van Goga ili da uzmem bliži termin - s bolećivom osjećajnošću Ignjata Joba.Samo što ga nikada nije napuštala želja za promjenom,pustolovinama,a isto tako ni za čašom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe,koju je obično sam lovio.U skromnosti svojega života znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro kao kakav indijski fakir..."
