PETAR LUBARDA (Ljubotinj, Cetinje, 27. 7. 1907. - Beograd, 13. 2. 1974) - jedan od najvećih crnogorskih i svjetskih slikara 20. vijeka.
"Želio sam jedino da slikam onako kako osjećam. Moj najveći učitelj bila je zapravo Crna Gora".
Slikarske studije započeo u Beogradu, na Umjetničkoj školi 1925. kod prof. B. Vukanović, Lj. Ivanovića, I. Šobajića. Već sljedeće, 1926. odlazi za Pariz sa namjerom da studira na Academie des Beaux-Arts. Međutim, odlučuje se da samostalno studira slikarstvo po pariskim muzejima i galerijama.
Povremeno se pojavljuje na izložbama (Salon nezavisnih, Izložbe grupe jugoslovenskih umjetnika...).
U Parizu priprema svoju prvu izložbu koju 1929. otvara u Casa dell' Arte Moderna Bragaglio u Rimu.
U periodu od 1932. do 1938. živi u Beogradu gdje priređuje tri samostalne izložbe.
Godine 1937. u Parizu učestvuje na međunarodnoj izložbi i dobija Grand Prix. Parizu se vratio ponovo 1938. gdje boravi do 1940. kada dolazi u Beograd i prijavljuje učešće na internacionalnoj izložbi u Hagu gdje je dobio prvu nagradu.
U predratnom periodu pretežno slika u osobenoj sintezi poetskog realizma i ekspresionizma: pejzaže, figure, mrtve prirode i cvijeća, te motive iz Crne Gore, Dubrovnika i Pariza.
Ratne godine provodi u koncentracionim logorima. Za vrijeme rata u logorima na dokumentaran način opisuje logorski život u seriji crteža, pastela, akvarela i ulja ("Zarobljenik", 1941, "Predvečerje u logoru", 1943)
Poslije oslobođenja, 1946. dolazi na Cetinje i učestvuje u formiranju prve umjetničke škole u Crnoj Gori. Zajedno sa M. Milunovićem vodio je slikarsku radionicu kroz koju je prošlo mnogo poznatih imena crnogorskog slikarstva.
Od 1950. živi u Beogradu. Slike izložene na antologijskoj izložbi u Beogradu 1951. predstavljale su prekretnicu u savremenoj jugoslovenskoj umjetnosti i otvorile put individualnim slobodama u umjetničkom izražavanju. Tematski se opredijelio za slikanje krševitog crnogorskog pejzaža i monumentalne kompozicije bitaka. Napušta svijet viđenog i doživljenog. Okreće se svijetu simbola. Dezintegrisanu formu dovodi do asocijativnog, čak apstraktnog. Perspektivu i dubinu zamjenjuje irealnim prostorom, a oblike svedene na dvije dimenzije prenosi u prvi plan.
Bio je član ULUCG-a i ULUS-a, kao i stalni član galerije "Penelope" u Rimu.
Studijski je boravio u Francuskoj, Španiji, Italiji, Njemačkoj, SSSR-u, Brazilu, Engleskoj, Belgiji, Siriji, Libanu.
Poslije rata, u Crnoj Gori, dogmatska estetike socijalističkog realizma nije ostavila tragove u njegovom slikarstvu. Radi pejzaže u kojima postiže dramatiku plastičnim sredstvima: gustom fakturom, kontrastima svijetlo - tamnog, jakim kolorističkim akcentima, bogatom slikarskom materijom, zgusnutim prostorom ("Brda", 1949, "Vrtijeljka"). Njegovo slikarstvo je transponovano u jezik boje, linije i ritma. Kompozicija sa slobodnim odnosom formi dobija ekspresionistički izraz: crtež - arabeska ne stvara figuraciju, već ritam, transkripciju duševnog; linija hitra, spora, uznemirena, teška, prati tok misli; oslobođen kolorit sveden je na oporu svjetlost bijelog krša, sipke fakture i jake sudare gotovo čistih boja crvene, zelene, plave, ljubičaste ("Noć u Crnoj Gori", 1951; "Između dana i noći", 1955; "Bitka na Vučjem Dolu", 1955).
Poslije boravka u Indiji (1962/63) dobija novo nadahnuće. U zenbudizmu otkriva filozofsku komponentu - tajnu vječnosti. Slika znake Zodijaka ("Djevica", 1968). Na pozadini tonski definisanoj geometrijskim površinama, bistrom reljefnom linijom uokviruje obličja, vodeći računa o tajanstvenosti i simbolici motiva. Lubardino slikarstvo puno dramatike i vječnih kosmičkih sukoba, svojom epikom, snagom i kolorističkom ekspresijom zauzima jedinstveno mjesto u savremenoj crnogorskoj umjetnosti.
Veliki broj Lubardinih djela posjeduje Narodni muzej Crne Gore u Vladinom domu na Cetinju i većina je u stalnoj postavci i vrijedno ih je pogledati.
Nadamo se da će Crna Gora jednog dana, ovom velikom umjetniku posvetiti poseban prostor, đe bi na uvid javnosti bila predstavljena sva njegova djela, kojih je zaista puno.
